Zanimljivosti

• Filatelističke priče
• Put oko svijeta
• Legende našeg hobija
• Kolekcionarstvo
• HT-muzej
• Kartofilija

• Zabava

 

 

Jeste li znali?

Svjetski rekord u "lizanju" maraka postigla je Diane Sheer. Ona je za pet minuta uspjela zaljepiti 225 maraka.

 

"Solferino" - raritet grčke filatelije

Radi se o pismu s grčkom poštanskom markom 20 lepta, poslano 13. srpnja 1871. godine po julijanskom ili 25. srpnja 1871. godine po gregorijanskom kalendaru iz Pireja u Larnaku. Marke su poništene žigom br.2 u romboidnoj formi točaka, s pratećim nadnevenim žigom Pireja. Uz to, na pismu se nalazi i otisak ručnog žiga PD u okviru, što označava plaćenu poštarinu do krajnje inozemne destinacije. Upotrijebljenom markom od 20 lepta plaćena je poštarina za normalno pismo preneseno "Lloyd brodovima" od Grčke do luka na Levantu gdje su radili poštanski uredi te austrijske kompanije. Na poleđini pisma nalazi se žig "Lloyd" agencije iz Smirne, kroz koju je pismo prošlo na svom putu te prijemni žig Larneke. Kod ovog pisma na prvi pogled nema ničega neobičnog, ali ono ipak predstavlja najveći raritet grčke filatelije. Marka upotrijebljena na pismu jedan je od 13 (po nekima izvorima samo 12) poznatih primjeraka greške boje poznate kao "Solferino" tiskane 1871. godine u Ateni. Pismo je na aukciji 2007. godine prodano za 650.000 USD i tom cijenom postignut je rokord bilo kojeg objekta grčke filatelije. Kako je do greške u boji došlo, do danas nije rekonstruirano. Zna se da je tiskan barem jedan arak od 150 maraka, (u formi 15 redova po 10 maraka) i to greškom u boji kojom su na poleđini maraka tiskani kontrolni brojevi. Greška je možda nastala zbog nestašica tiskarske boje kao direktna posljedica francusko-pruskog rata. Svi poznati primjerci do pojave ovog pisma, njih 11-12, bili su poznati godinama i njihov put od jednog do drugog kolekcionara je pažljivo praćen. O ovom pismu priča je počela negdje sredinom 1980. godine, kada se pročulo da je pronađen primjerak te marke na pismu, što je bila svjetska senzacija jer među svim do tada poznatim primjercima marke nije bilo kompletnog pisma (poznat je barem jedan primjerak na isječku s pisma, ali cijelo pismo do ovog nalaza nije bilo poznato i vjerovalo se da ne postoji).

Pismo - "Solferino"

Pismo je prvi puta službeno dokumentirano 1996. godine u popisu načinjenom po Normanu Williamsu, u kojem postoji mala primjedba da pismo nije nitko vidio osim jednog poznatog grčkog filateliste koji je i potvrdio originalnost pisma, a koji uskoro nakon toga iznenada umire, vjerojatno potpuno nevezano od činjenice da je bio jedini do tada živući svjedok pismu.

Otkuda nadimak marke "Solferino"?

Ime "Solferino" povezuje se uz jednu od najvećih ratničkih bitaka 19. stoljeća, najveću nakon tzv. "bitke naroda" kod Leipziga 1813. godine. Bitka kod Solferina, malog mjesta nedaleko Lago di Garda, otprilike na pola puta između Verone i Brescie, dogodila se 24. lipnja 1859. godine. Bitka je to između francusko - sardinijskog saveza (francuske vojske pod zapovjedništvom Napoleona II i sardinijske vojske pod zapovjedništvom Victora Emanuela II) s jedne strane i austrijske vojske pod zapovjedništvom Franje Josipa. Bitka je to preko 200.000 vojnika, od toga 118.000 francusko - sardinijskih i 100.000 austrijskih vojnika. Bitka je bila vrlo surova, trajala je preko 9 sati, a prema postojećim podacima gubici su bili veliki na obje strane: na francusko - sardinijskoj strani ubijeno je oko 2.500 vojnika, 12.500 vojnika je ranjeno i 3.000 nestalo ili zarobljeno dok je na austrijskoj strani ubijeno je preko 3.000 vojnika, 11.000 je ranjeno, a 9.000 se vodi kao nestalo ili zarobljeno. Legenda kaže da su uniforme vojnika natopljene krvlju bile otprilike nijanse boje kao ova greška boje. Od tuda i nadimak marke. Bitka kod Solferina bila je jedna od posljednjih bitaka u nizu s ciljem ujedinjenja svih talijanskih teritorija, koji su do tada bili rascjepkani i pod vlašću Austrije, Francuske, Papinske Države i Španjolske. Kraljevina Italija uspostavljena je 1860. godine. Jean-Henri Dunant sudjelovao je u bitci kod Solferina i bio svjedok patnji ranjenih vojnika ostavljenih na bojnom polju poslije bitke. Posljedica tih iskustava bila je kampanja koju je vodio Jean-Henri Dunant za uspostavljanje pravila ratovanja i prava ranjenika te zarobljenika. Kampanja je na kraju rezultirala tzv. ženevskom konvencijom i osnivanjem Međunarodnog crvenog križa.

Tekst: Nepoznati autor, "Glasilo FD Zaboky", Prilagodio: Matija Polić, ing. stroj., Foto: Svijetfilatelije.net

Prva zrakoplovna pošta u Ujedinjenom Kraljevstvu

Prvi avionski prijenos pošte dogodio se u Indiji 13. veljače 1911. godine, a za ovaj događaj najzaslužniji je kapetan Walter S. Windham.  Isti čovjek odgovoran je i za prvi  prijenos pošte avionom u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji se dogodio 9. rujna 1911. godine na relaciji Hendon (sjeverni London) - Windsor, Berkshire. Nakon što se Walter S. Windham vratio iz Indije, želio je organizirati sličan avionski prijenos pošte kao dio proslave za krunidbu kralja Georga V, koja se održala 22. lipnja 1911. godine. Ideja je vrlo brzo prihvaćena s oduševljenjem. Prigodne dopisnice su poznate u četiri boje: crvenkasto-smeđoj, tamno smeđoj, maslinasto-zelenoj i ljubičastoj boji. Prigodne omotnice su poznate u šest boja: ljubičasto-crvenoj, ljubičasto-smeđoj, tamno zelenoj, tamno-smeđoj, crvenkasto-smeđoj i ljubičastoj boji. Na letovima iz Londona prema Windsoru korištene su dopisnice i omotnice svih boja, dok su na letovima iz Windsora prema Londonu korištene samo  maslinasto-zelene i ljubičaste dopisnice i omotnice. Pri tome su ljubičaste dopisnice i omotnice bile privilegirane - vrlo rijetko su korištene. Četiri pilota su angažirana za prvi avionski prijenos pošte u Ujedinjenom Kraljevstvu: Gustav Hamel, E.F. Driver,  Clement Greswell i Claude Hubert. Za letove su pripremljena i četiri aviona: dva jednokrilca Bleriot i dva dvokrilaca Farman. Nakon što se Claude Hubert prilikom jednog polijetanja srušio s avionom, uništivši avion i teško ozljedio noge, sudjelovanje u programu su nastavila tri pilota i tri aviona.

Pilot Gustav Hamel

Prilikom prvih planiranja bio je predviđen prvi pokazni let 9. rujna 1911. godine iz Londona za Windsor, a nakon toga i svakodnevni letovi od 11.-15. rujna 1911. godine na istoj ruti. Bio je predviđen samo jedan povratni let na ruti Windsor - London, i to 16. rujna 1911. godine. Zbog  loših vremenskih uvjeta planovi su se stalno mijenjali, a pošta prikupljena za avionski prijenos se gomilala. Tako je cijeli projekt, planiran samo do 16. rujna, morao biti produžen sve do 26. rujna 1911. godine. Prvi pokazni let planiran za 9. rujna 1911. godine je održan, iako je zbog loših vremenskih uvjeta skoro otkazan. Kao pilot prvog leta bio je predviđen Clement Greswell, ali zbog loših vremenskih uvjeta odgovornost za let preuzeo je pilot Gustav Hamel, koji je u  16:50h na aerodromu Hendon preuzeo prvu vreću pošte tešku nešto više od 10.5 kg, u kojoj je bila samo privilegirana pošta s ljubičastim dopisnicama i omotnicama. Gustav Hamel uspješno je sletio u Windsor, u 17:13h. Nakon predaje pošte Gustav Hamel se avionom vratio u London. Ukupno je održano 16 letova na ruti London - Windsor i preneseno je 37 vreća s poštom ukupne težine 420 kg. Na ruti Windsor - London održana su 4 leta i prenesene su 4 vreće s poštom težine  40.5 kg.

Prigodni blok povodom 100 godina od prvog prijenosa pošte u Ujedinjenom Kraljevstvu

Obilježavajući 100. obljetnicu avionske pošte na ruti London - Windsor - London britanska poštanska administracija je 9. rujna 2011. godine, točno na 100. obljetnicu događanja, izdala prigodni blok s 4 poštanske marke koje su reprodukcija autentičnih fotograija s događanja prije 100 godina: pilota Gustava Hamela kako prima prvu poštansku vreću na prvom letu 9. rujna 1911. godine iz Londona, pilota Gustava Hamela u kabini svog Bleriot XI jednokrilca na pisti aerodroma Hendon, prizemljen avion u Windsoru i pilota Clementa Greswella.

Tekst: Željko Stefanović, "Međim. novine", Prilagodio: Matija Polić, ing. stroj., Foto: Svijetfilatelije.net

Za filateliste burski ratovi još traju

U nekim povijesnim i političkim okolnostima marke istog sadržaja tiskane su na dva jezika. Takve marke su izazov, ali i nevolja za sakupljače. Poštanske marke možemo podijeliti u više podvrsta: redovne, prigodne, porto, doplatne i slično. Preciznija podjela katkad variva od države do države. Ovaj put osvrnut ćemo se na redovna izdanja i sakupljače upozoriti na neke stvari. Redovna izdanja su prije svega namijenjena korisnicima poštanskih usluga. Filatelija je  tu u drugom planu, no je li baš uvijek tako? Te su marke obično manjih dimenzija od prigodnih, a izdaju se uglavnom u serijama. Nekad su među redovnim markama prevladavale tri vrste maraka koje su čak bile standardizirane po boji. Zelena je služila za frankiranje pisama, a plava za inozemna pisama. Kada se tome pridodaju ostale tarifne kombinacije, preporučene pošiljke, pošiljke veće težine, vrijednosne pošiljke itd., dobiva se cijeli spektar maraka nominalnih vrijednosti. Rađa se se serija se desetak pa i više maraka iste serije. Koji motivi prevladavaju? U zemljama s jakim suverenom najčešće gledamo njegov lik. Nakon ratova pojavljuje se motivi izgradnje. U prvom planu su čekić, lopata i bager, a u pozadini se naziru željezare, kombanji i mostovi. Kada se zemlja malo razvila markama počnu pojavljivati vedute s atraktivnim lokalitetima. Neki cijene i svoju kulturu pa tiskaju red kompozitora, pisaca i slikara, a neki i red vojskovođa i drugih slavnih predaka, od Kolumba nadalje. Na što treba obratiti pozornost? Na različnosti! Kada misliš da si skupio cijelu seriju, možda se ljuto varaš. Pogledaj pažljivo katalog kako ne bi proglasi diplikatima marke koje to nisu. Neke marke su možda i mnogo vrijednije od orginala u albumu! Unutar razdoblja izdavanja redovnih maraka katkada se mijenjala tehnologija, tj. raster zupčanja, vrsta papira i tiska te nijanse boje. Znala se mijenjati i politika tj. vodeni žigovi, detalji u tekstu i novčane jedinice. Bilo je i promjena gravera te tiskarskih zavoda. Prvi europski doseljenici, na jugu Afrike bili su Nizozemci. Stigli su tamo rano i prozvali se Burima. Englezima ta situacija baš i nije odgovarala pa su ubrzo s njima zaratili. U povijesti su poznati burski ratovi. Prvi su dobili Buri, a drugi Englezi. U Južnojafričkoj Republici i danas su službeni jezici engleski i afrikans, svojevrsna inačica nizozemskog začinjena natruhama drugih jezika. Dvojezičnosat je prisutna i na markama: South Afirca - Suid Africa. Tu počinje muka za sakupljače. Kad se krene u determinaciju redovnih izdanja iz razdoblja prije Drugoga svijetskoga rata, nastaje zbrka. Tu se za filateliste burski ratovi još traju! Identične marke na dva jezika imaju vrlo različite oznake u katalozima. Kada se nađu zajedno, imaju mnogo veću vrijednost. Najteži je problem činjenica što između 1926. i 1947. postoji mnoštvo gotovo indentičnih redovnih maraka. Imate li hrpu takvih maraka i upustite se u razvrstavanje prije se dobro naspavajte, istjerajte sve ukućane. isključite telefon i zvono, skuhajte termosicu kave i na posao. Taj recept vrijedi i inače kod determinacije dvojbenih ili vrijednih maraka uz onaj stari Latina: festina lente*

* Festina lente - požuri polako

Tekst: Branko Braum, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Marco Polo - svjetski putnik iz Korčule

O poznatom putopiscu Marcu Polu znamo zapravo vrlo malo. Prema mišljenju mnogih (naših) autora rođen je u Korčuli, ali izvornih dokumenata o tome nema. Posjetite li ovaj grad, biser našeg južnog Jadrana, Korčulani će Vam svakako predložiti da posjetite kuću Marca Pola s vrlo lijepo uređenim muzejom. To Vam je slično kao kad Vas u Veroni odvedu pod Julijin balkon ili u Londonu u Baker Street u posjet kući Sherlocka Holmesa..., ali ako mogu drugi, zašto ne bismo i mi. Postoje autori koji se prema knjizi Marca Pola odnose krajnje negativno te je nazivaju zbirkom izmišljotina i prepisanih pričica. Ipak, postoji o Marcu Polu i niz činjenica. Umro je u Veneciji kao bogat i ugledan građanin. U pomorskoj bitci kod otoka Korčule između Genove i Venecije zapovijedao je vlastitom galijom, a tu je i zarobljen. Tijekom uzništva nastala je njegova poznata knjiga, pisana u izvorniku na francuskom pod naslovom "Livre des merveilles du monde", ali poznatija pod nazivom "Milijun" ("Il milione"). Stoljećima nakon toga to je bilo jedino saznanje Europljana o Dalekom istoku. Portugalskom infantu Henriku Navigatoru bila je poticaj za slanje Vasca de Game na put u Indiju, a Kristoferu Kolumbu je to bila najvažnija knjiga tijekom njegova puta do Indije, zapravo Amerike. Europljani iz njegove knjige "Miljun" saznaju za dudov svilac, barut, papirnati novac, ali i neuspješan pokušaj mongolske invazije Japana u razdoblju Kamakura. Nije zato ni čudno što su lik i djelo obilno filatelistički obilježeni, u raznim oblicima kroz poštanske marke to su dosad napravili: Australija, Češka, Hrvatska, Italija (dva puta), Italija - Trst Zona A, Kanada, Makedonija, Monako, San Marino i drugi.

Hrvatska pošta d.d. je 1995. godine izdala prigodnu poštansku marku posvećenu Marcu Polu

Uz marke, tu su i ostali filatelistički subjekti poput prigodnih poštanskih žigova, omotnica, cjelina, maksimum karata i sličnog. Njegovo putovanje bilo je prvi pokušaj povezivanja kultura Europe i Dalekog istoka. Ne zaboravimo da su se njegov otac i stric s prvog putovanja vratili s porukom Kublaj-kana osobno Svetom Ocu, na drugom putovanju kada su poveli sa sobom mladog Marca nosili su opet poruku Svetog Oca Kublaj-kanu. Služeći Velikom kanu kao osoba od osobita povjerenja, Marco Polo je u diplomatskim i ostalim visokim misijama proputovao kao prvi Europljanin udaljene i potpuno Europi nepoznate dijelove Azije. On je prvi opisao ili spomenuo Burmu, Indiju, Japan, Kinu, Mongoliju, Tibet i druge države. Njegov povratak kući poslije punih 17 godina u službi Velikog kana vezan je opet uz vrlo povjerljivu diplomatsku misiju, pratnju mongolske princeze, buduće nevjeste perzijskoga kana Arghuna. Filatelistički opus Marca Pola jedan je od neiscrpnih primjera kako se jedna tema može izvanredno ispričati, ali i slikovno na različite načine prikazati filatelističkim jezikom. Nama je posebno blizak jer je riječ, vjerujemo, o čovjeku iz naših krajeva. Hrvatska pošta d.d. je 7. prosinca 1995. godine izdala prigodnu poštansku marku posvećenu Marcu Polu s prikazom jedne srednjovjekovne ilustracije njegove knjige te s pogledom na vedutu današnjega grada Korčule, prema likovnom rješenju Hrvoja Šercara.

Tekst: Marijan Šegedin, dipl. ing. građ., "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Lord Howe

Svoje marke imaju i neki otoci, gradovi, pokrajne, pa čak i neke nepostojeće države. Neke su tiskane u malim nakladama te su posebno cijenjene među sakupljačima. Oko 700 km sjeveroistočno od Sydneyja, negdje na pola puta između Australije i Novog Zelanda, nalazi se otok Lord Howe. Smjestio se u beskraju Tasmanova mora, okruženog još većim beskrajem Tihog oceana. Prije sedam miljuna godina "porodio" ga je vulkan, a nakon toga su ga "dorađivali" koralji. Sve se to vidi i na slici. Dvije vulkanske gromade visoke oko 800 m strme su i nepristupačne, osim za ptice. To je njihov raj. Vidi se i pitoma koraljna laguna te zelenilo što prekriva dvije trečine otoka. Ne vide se ljudi, no oni nastanjuju otok već od 19. stoljeća. Stanovnici otoka Lord Howe 1982. su ispostovali na upis otoka u listu svjetske baštine, a 1988. i pravo na lokalnu poštu. Lord Howe pripada Australiji, a administrativno spada pod pokrajnu New South Wales. Bilo je tu i otpora pošte New South Walesa, no na kraju su se pomirili s činjenicom da poštu dostavljaju na otok, a dalje se distribuira preko lokalne kompanije Lord Howe Island Courier, zvane ZEMAIL, što je kratica za zero - emissions mail. Pošta se naime otokom razvozila električnim automobilom bez emisije štetnih plinova. Zgodno! Svaku uslugu pošte treba platiti pa tako i dostavu pošte. Za te potrebe izdane su i lokalne marke kojima se takva usluga plaćala unaprijed (prepaid). Lokalne marke nisu izmišljotina stanovnika Lord Howe. Pojavile su se u 19. stoljeću i na mnogim mjestima služile za plaćanje prijevoza pošiljaka do najbliže ispostave državne pošte u nekom gradu, regiji, najčešće na otocima. Većinom pripadaju prošlosti ili ih se komercijalizira u filatelističkom smislu, no svakakvo su odigrale korisnu ulogu, posebno u zabačenim predjelima ili neregularnim uvjetima za dostavu pošte.

Marine Park 11. listopada 1999. godine

Spomenut ćemo neke od mnogih: Havaji, Lundy, Pabay, Šangaj, Swiss Hotel, Boy Scouts, Cottbus... Lokalne marke uglavnom nisu navedene u katalozima te su oznojile mnoge sakupljače. Listaju do iznemoglosti i ne mogu pronaći marke nekih ćudnih entiteta. Treba listati zemljopisne karte, no neke je lokalitete i tako nemoguće pronaći. Naime postoje i marke izmišljenih zemalja koje ni slučajno ne služe za frankiranje poštanskih pošiljaka, nego samo za olakšavanje džepova lakovjernih turista ili filatelista, a poznate su pod imenom Cinderella.*

* Cinderella - pepeljuga

Tekst: Branko Braum, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Poštanska povijest samostana trapista "Marija Zvijezda"

Dolazak katoličkih redovnika "cistercita strožijeg odreda", u narodu poznatijih kao "trapista", u Bosnu, djelo je priora Franza Pfannera, rodom iz Langena kod Bregenza. Kada su nadležno bečko ministarstvo i hrvatski Sabor odbili njegovu molbu za naseljavanje u novu zemlju, okrenuo se prema Bosni koja je u to doba bila pod turskom vlašću. Čuvši kako su franjevci na Petrićevcu kupili zemlju od Šibić-bega i da namjeravaju sagraditi samostan, odlučio se prior Franz Pfanner za kupovinu posjeda od 100 jutara. Odmah nakon kupovine posjeda, trapisti su došli u Delibašino selo, s one strane Vrbasa. Bilo je to 21. lipnja 1869. godine, kada su iz Zagreba stigla teško natovarena kola, s najpotrebnijim stvarima. Došli su oo. Robert i Bernhard te časna braća Jakob, Zaharija, Nachbauer i postulant Spraul. Bio je to početak osnutka "Marije Zvijezde". Te i slijedećih godina, usprkos mnogih poteškoća, lokalne i političke prirode, ali s nevjerojatnom upornošću, izgrađene su ciglana, kovačnica s radionicom za plugove, žitnica-silos, kamenolom, mlin, pogon za proizvodnju sira, pilana, sušara za voće, pivara, klaonica, tvornica platna s predionicom i tkaonicom, tiskara s kartonažom i knjigovežnicom, bačvarska, stolarska i kolarska radionica. Kao nosioci razvoja banjalučke regije, vrijedni trapisti su tijekom godina, držeći se stalno pravila "ora et labora" (moli i radi) još izgradili bolnicu, novu crkvu, đački dom, sirotište, hidrocentralu na Vrbasu te pokrenuli časopis "Putokaz". Tradicija svjetski poznatog proizvoda, sira "Trapista", duga je 127 godina. Kako i njegovo ime govori, sir "Trapist" potiče od redovnika trapista, iz stoljetne tradicije koja se prenosi iz samostana u samostan - sve do današnjih dana. Svojim čuvenim pivom i sirom trapisti su pronijeli slavu Banja Luke širom Europe. Uz samostan trapista vezana je jedna svjetski poznata filatelistička zanimljivost i specijalnost, koju navode najpoznatiji svjetski katalozi poštanskih maraka, a poznamo je pod imenom "Privatno zupčanje Banjaluka 11 ½ ". Do danas je to zupčanje samo konstatirano i katalogizirano, ali niti u jednom katalogu nije objašnjeno zašto se pojavljuje jedino na marci od 45 hellera, izdanje krajobrazi iz 1906. godine.

Da bismo dobili odgovor na to pitanje, prije svega treba naglasiti nekoliko slijedećih činjenica:

• da je samostan isporučivao sir "Trapist" u paketima iste težine od cca 4.80 kg,
• -paketi su se slali uglavnom pouzećem i to najvećim dijelom na područje Monarhije,
• tuzemna poštanska tarifa na težinu do 5000 grama (5 kg), bila je 80 H, te još plus 12 H
    za pouzeće, što je ukupno 92 H.
• koristeći marke izdanja 1906. (jedino su se te marke tog izdanja tada mogle koristiti),
    najjednostavnija  kombinacija za frankiranje paketnih odpremnica bila je 2 x 45 H + 2 H, što je ukupno 92 H.
• ta frankaturna kombinacija nalazi se na svim, meni poznatim, paketnim odpremnicama, a što u ovom slučaju znači, da su se marke od 45 H najviše trošile i slijedom toga, najprije potrošile.
  

Nakon što su se zalihe perforiranih maraka potrošile, počeli su se koristiti nezupčani arci maraka od 45 H. Zbog lakšeg manipuliranja, da nebi marke morali rezati škarama, u samostanu su zatim svojim perforatorom, te nezupčane arke perforirali u linijskom zupčanju 11 ½. Nezupčani arci su imali po 50 maraka, a marke koje su se dobile takvim perforiranjem, bile su ili zupčane sa svih strana (one iz sredine arka) ili su bile samo djelomično zupčane (rubne marke u arku).Tako perforirane marke od 45 hellera u zupčanju 11 ½ koristile su se za frankiranje paketnih odpremnica u vrlo kratkom periodu (V – IX mjesec 1910.godine).

Paketna karta poslana iz samostana i zbog čega su trapisti filatelistički poznati

Eto tako je nastalo u filatelističkom svijetu poznato «Privatno zupčanje Banjaluka 11 ½ ». Da osigura bržu manipulaciju s paketnim odpremnicama, pošta Banjaluka dozvoljavala je nešto drugačiji način rukovanja i obrade paketa, nego što bi to bilo u običnim slučajevima. Kad je lista primatelja je bila sačinjena, odpremnice su bile ispisane i frankirane u odpremnom odjelu (expeditu) samostana, jer su redovnici točno znali poštanske propise i tarifu. Veliki dnevni promet paketa sa sirom udvostručavao bi broj paketa na pošti Banjaluka, a u ovom je slučaju poštanska služba trebala samo obaviti kontrolu.

Vjerujemo da su iz tog razloga paketi sa sirom bili odpremljeni do najbliže željezničke stanice Banjaluka – predgrađe (Banjaluka – Vorstadt). Obzirom da službeno izdane marke od 45 hellera ne postoje u zupčanju 11 ½ , nego u zupčanjima 9 ¼ i 12 ½ , mjerenjem veličine zubaca definitivno se uočava razlika između tih maraka i onih koje su bile privatno perforirane u samostanu. Potvrde originalnosti takvih maraka izdaju ovlašteni ispitivači maraka za područje filatelije Bosne i Hercegovine.

Tekst: Nepoznati autor, gacko.net, Prilagodio: Matija Polić, ing. stroj., Foto: Svijetfilatelije.net

Contradictio in adjecto

Uz redovna izdanja poštanskih maraka s vremenom su se sve češće počele izdavati progodne marke i blokovi s atraktivnim motivima, koje su manje služile za slanje pošiljka, više za same filateliste. Nakon što su se Britanci prvi počeli služiti poštanskim markama brzo su se za tim primjerom povele i druge zemlje. Prije 170 godina marke su već svuda bile u upotrebi. Ubrzo su ih entuzijasti počeli sakupljati, a filatelija je poštama počela donositi dodatan dohodak. Osim redovnih poštanskih maraka s vremenom su se počele izdavati prigodne marke koje su manje služile za slanje pošiljaka, a više za same filateliste. Sve je to dugo bilo u razumnim okvirima sve dok se 60-ih godina prošlog stoljeća nije pojavila hiperprodukcija prigdnih izdanja s motivima atraktivnim sakupljačima. Flora, fauna, svemirski program, umjetnost, folklor, minerali, da ne nabrajamo dalje. Pošte gotovo svih država kao da su se natjecale tko će više toga izdati. Tih je godina i većina kolonija stekla nezavisnost. Novostvorene afričke države, emirati i otočja uključili su se u izdavanje prigodnih maraka i ubrzo preuzeli vodstvo. Što je država bila egzotičnija, manja ili sa manjim budžetom to su joj te "sličice" bile brojnije i većih formata. Specijalitet zemalja iza "željezne zavjese" bilo je strojno žigosanje takvih serija maraka, kako bi im se poništila nominala vrijednost. Najočitiji prmjer takve komercijalizacije poštanskih maraka na uštrb njihove osnovne namjene su blokovi. Blok je arak s jednom ili više istovrsnih ili različitih maraka. Ima širok rub i često ukrašen i/ili tekstualno opisan. Blok ili pojedine marke iz njega imaju frankaturnu vrijednost, no s poštanskog gledišta on je potuno suvišan. Blokovi su navedeni u svim katalozima i katkad sakupljače tjeraju u očaj. Kao prvo kataloška vrijednost im je "napuhana", a osim toga u albumima zauzimaju mnogo prostora. Naime, ozbiljan sakupljač uglavnom želi komplementirati neku državu ili barem sakupiti većinu njezinih maraka. Marke slaže kronološki i ostavlja prostor za one koje mu nedostaju. Drukčiji pristup vodi višestukom preslagivanju što nije dobro za marke, ali ni za sakupljaća. Neki su blokovi veći od normalnog formata pisma ili razglednice pa predstavljaju contradictio in adjecto.*

 

Prvi blok je izdan u Luksemburgu. Zemlja kojoj je u tome trebalo odati priznanje je Italija. Iako su Talijani bili skloni falsifikatima na račun pošte, ovaj su se put iskazali. Prvi blok izdali su tek 1985. u povodu svjetske izložbe filatelije u Rimu. Blok je čak "pristojnih" dimenzija 86:57 mm pa se može nalijepiti na kuvertu i još ostane prostora za adresu i naljepnice poput onih Ekspress ili Par Avion. Poznato je da se Italija kao držva formirala tek u drugoj polovici 19. stoljeća, a ujedinjujući faktor bio je Pijemont. Dotad su na tom prostoru postojale državice poput Modene, Napulja, Parme, Romange, Sicilije, Toscane te Sardinije koja je izdavala i svoje zasebne marke. Slična je situacija bila i u Njemačkoj koju je ujedinila Pruska, oko koje su se okupile državice koje su dvadesetak godina izdavale svoje marke. Ove marke su na cijeni, no među njima ima i mnogo falsifikata.

* Contradictio in adjecto - proturječje sa svojstvom

Tekst: Branko Braum, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net