Zanimljivosti

• Filatelističke priče
• Put oko svijeta
• Legende našeg hobija
• Kolekcionarstvo
• HT-muzej
• Kartofilija

• Zabava

 

 

Jeste li znali?

Do sada su u povijesti koristili mnoge životinje za isporuku pošte - deve, jelene, konje, pse, golubove, ali mačke? Godine 1879. u gradiću Liege u Belgiji "zaposlili" su 37 mačaka kako bi nosile pisma prema manjim mjestima. Ova usluga nije dugo trajala budući da mačke nisu previše disciplinirano obavljale svoj posao.

Grenland - najveći otok na svijetu

Površinom od dva milijuna četvornih kilometara Grenland je najveći otok na svijetu, ali pripada Danskoj koja je površinom od njega čak pedeset puta manja. Ipak, dok na Grenlandu ima samo nešto manje od 60.000 stanovnika, u Danskoj ih je devedeset puta više. Već dvadeset i sedam godina Grenland ima svoju samoupravu, iako je na čelu države danska kraljica Margareta II. Kao novčana jedinica u upotrebi je danska kruna, ali Grenland ili Kalaallit Nunaat, kako se zove na jeziku pripadnika plemena Inuita, vije svoju vlastitu zastavu. Istini za volju, taj je arktički otok i zemljopisno i etnički u Sjevernoj Americi, ali politički i povijesno mnogo je bliži Europi. Na tom najvećem području svijeta koje nije neovisno nalazi se i najveći nacionalni park u svijetu. Budući da samo dvadesetak posto otoka nije prekriveno ledom, gotovo svi njegovi stanovnici žive u fjordovima na jugozapadnom dijelu otoka koji ima mnogo blažu klimu. Riječ je o stanovništvu koje je nastalo miješanjem malobrojnih Danaca i autohtonih Grenlanđana, Kalaallita ili Inuita koji govore osebujnim grenlandskim jezikom. Taj se jezik ubraja u skupinu eskimsko-aleutskih jezika i, uz danski, službeni je jezik otoka. Sukladno tome, glavni se grad otoke zove Godthab ili Nuuk. Pod norveškom vlašću bio je gotovo devet stoljeća, a onda je pripao Danskoj koja je s Norveškom sve do 1814. godine bila u personalnoj uniji. U Drugom svjetskom ratu bio je pod nadzorom vojske Sjedinjenih Država. Zanimljivo je da su grenlandski glasači referendumom 1985. godine odlučili napustiti Europsku ekonomsku zajednicu, odnosno današnju Europsku uniju. Što se izdavanja poštanskih maraka tiče, Grenland je kao dansko područje član Svjetskog poštanskog saveza (UPU - Universal Postal Union) postao još 1875., a prve redovite marke s natpisom GRONLAND pojavile su se 1938. godine. Te se godine, naime, tek počela naplaćivati poštarina, a dotad se pošta raznosila besplatno. Ipak, od 1905. u uporabi su bile tzv. paketne marke na kojima je pisalo PAKKE.PORTO. Na njime nije bilo naznake naziva zemlje, ali su vrijedile isključivo za frankiranje paketa koji su s Grenlanda putovali u Dansku i obratno. Godine 1969. na grenlandskim se markama prvi put pojavljuje i eskimski naziv otoka KALATDLIT NUNAT, a deset godina kasnije promijenit će se u KALAALLIT NUNAAT. Markovna proizvodnja iznimno je skromna i godišnje se pojavi samo pet-šest maraka. Motivi su uglavnom turistički ili donose kakav važniji povijesni lik, a neki su, posebno kad je riječ o redovitim markama, jednaki onima koji se nalaze na danskim markama. Neizbrisiv trag u likovnosti grenlandskih maraka ostavio je nedavno preminuli graver Czeslaw Slania, Poljak koji je ugled najboljeg svjetskog gravera stekao u Švedskoj, iako je radio i za mnoge druge poštanske administracije diljem svijeta.

Tekst: prof. Jurica Miletić, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Otočje Aland - finski otoci na kojima se govori švedski

Malo je poznato da arhipelag Aland, koji Finci nazivaju Ahvenanmaa (n maakunta), a koji leži između Finske na istoku i Švedske na zapadu, ima otprilike šest i pol tisuća otoka i otočića, ali samo stotinjak ih je nastanjeno. Čak 90 posto stanovnika živi na glavnom otoku Fasta Aland koji od Švedske obale dijeli jedva četrdeset kilometara. Glavno se naselje zove Mariehamn, a zanimljivo je da otočje sa Švedskom ima i kopnenu granicu: vrlo je kratka i pomalo neobična oblika, a nalazi se na nenastanjenom otočiću Märketu koji Finci dijele sa Švedskom. Otočje, naime, pripada Finskoj, ali službeni je jezik švedski. Zapravo, švedski su utjecaji i običaji na otocima izraženiji od finskih i rezultat su povijesnih okolnosti. Nekoć su otoci bili sastavni dio švedskog baltičkog kraljevstva, a tek u vrijeme tzv. napoleonskih ratova početkom 19. stoljeća zajedno s Finskom bili su prepušteni Rusiji. Kad je u Prvome svjetskom ratu Finska postala neovisna i oslobodila se Rusije, otočje Aland ostalo je pod njezinom kontrolom, ali s određenom dozom samouprave. Šezdesetak godina kasnije, 1982. godine, dobilo je posvemašnju autonomiju, ali unutar finske države. Usprkos tim dugim razdobljima i ruske i finske administracije, onaj prvotni švedski šarm nikad se nije izgubio. U arhipelagu se može naći nekoliko izvanrednih prirodnih luka, a posebno je važna ona na Ytternäsu. Veličinu otoka i otočića lako je zamisliti kad se uzme u obzir da je površina glavnog otoka 1010 km2, a ukupna površina svih otoka i otočića je samo 1512 km2. Što se ukupnih dimenzija glavnog otoka tiče, one su podjednake: od istoka prema zapadu proteže se u dužini od 45, a od sjevera prema jugu 50 kilometara. Prve poštanske marke s natpisom ALAND pojavile su se tek 1984. godine i zanimanje za njih bilo je veliko. Otočna se pošta odvojila od one u Helsinkiju i filatelistička je javnost očekivala da će se povijest ponoviti. Svima je, naime, u živom sjećanju bila uspostava neovisnih poštanskih administracija na britanskim otocima Guernsey, Jersey i Isle of Man. Kako su neka izdanja tih pošta u međuvremenu postala vrlo skupa, očekivalo se da će se isto dogoditi i s markama Alanda. S iznimkama nekih prvih nizova, to se uglavnom nije dogodilo. Alandska pošta slijedi ozbiljnu izdavačku politiku, nikad ne pretjeruje s nakladama i u prosjeku izdaje 12-15 maraka na godinu. Na markama piše Aland, nominalna je vrijednost, baš kao i na finskim markama, izražena u eurima, a što se likovnih rješenja tiče, uvelike su nalik finskim markama, iako u službi promicanja otočnih ljepota i znamenitosti sadržajno donose samo lokalne teme. Pošta zapošljava više od 280 službenika. Glavni joj je ured u središtu Mariehamna, a osim njega, posluje još njih osamnaest.

Tekst: prof. Jurica Miletić, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Sveta Helena - carski otok

Nekadašnja britanska krunska kolonija Sveta Helena otok je usred Atlantskog oceana, 1950 kilometara udaljen od obale Afrike, a 2900 od Južne Amerike. Najbliži komad kopna mu je otok Ascension do kojeg ima »samo« 1125 km. Na glas je došao kao posljednje ovozemaljsko boravište francuskog cara i vojskovođe Napoleona Bonapartea, a sve donedavno trajale su povijesne spekulacije o tome je li na tom otoku umro prirodnom smrću ili je bio sustavno trovan. U svakom slučaju, Napoleon nije bio jedini prognanik na otoku: sličnu je sudbinu imao i poglavica Dinizulu koji je na otok dospio sa šest tisuća ratnih zarobljenika iz burskih ratova. Na površini od samo 122 četvorna kilometra živi nešto više od pet tisuća stanovnika. Manje je poznato da je otok vulkanskog podrijetla, da mu se glavno naselje zove Jamestown i da se kao novčana jedinica na njemu upotrebljava svetohelenska funta, koja je vrijednošću izjednačena s britanskom. Vulkansko tlo iznimno je plodno i otočani barem osnovne namirnice ne moraju uvoziti. Filatelisti posebno dobro znaju kako u administrativnom pogledu otoku pripadaju i otoci Ascension i Tristan da Cunha, koji svaki za sebe izdaju svoje poštanske marke, iako svi zajedno pod okriljem britanske agencije The Crown Agents Stamp Bureau. Kao nenastanjen otok otkrio ga je portugalski moreplovac Joao da Nova 1502. godine i ime mu dao po Heleni od Konstantinopola, majci cara Konstantina. Otok je ostao nenastanjen sve do sredine 17. stoljeća kad je, nakon nekoliko sukoba između Nizozemaca i Engleza, trajno postao engleskom kolonijom. Napokon, naselje Jamestown ime je dobilo po tadašnjem vojvodi od Yorka, koji će se na prijestolje uspeti kao James (Jakov) II. Prvi Englez koji je stupio na otok bio je Thomas Cavendish, a zbilo se to tek 1591. godine. Godinama je otok služio kao opskrbna točka za mnoge brodove koji su presijecali Atlantik, a tijekom Drugoga svjetskog rata poslužio je kao mornarička i zrakoplovna baza američkoj vojsci. U filatelističkom smislu otok Sveta Helena pojavio se iznimno rano: samo šesnaest godina nakon što je u Velikoj Britaniji bila izdana prva poštanska marka na svijetu, poznati crni peni (Penny Black). Naime, 1856. godine pojavile su se prve redovite marke s natpisom »ST. HELENA«. Dakako, riječ je o markama britanske proizvodnje, a britanski utjecaj u oblikovanju maraka vidljiv je i danas: dok su se nekad u pravilu izdavale marke s likovima britanskih vladara, potom marke s krajolicima, u izdavaštvo maraka na velika su se vrata uvukla tzv. omnibus izdanja - jednaka likovna rješenja, ali različite nominalne vrijednosti te natpisi za svaku od brojnih britanskih kolonija posebno. Danas pošta Svete Helene rijetko izda više od četiri niza godišnje, a redovite se marke pojavljuju tek svake pete ili šeste godine. I lokalna pošta i zastupnik Crown Agents isuviše dobro znaju svoj posao te nepotrebnim izdanjima i visokim nominalama ne žele otjerati svoje filatelističke kupce. Za razliku od mnogih drugih, to im izvrsno polazi za rukom.

Tekst: prof. Jurica Miletić, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Božićni otok

Stoljećima su njegova udaljenost, osamljenost i nepristupačna obala bili prepreka svakom dodiru s ostatkom svijeta. Britanski i nizozemski moreplovci uvrstili su ga u svoje zemljovide tek početkom 17. stoljeća, a kapetan William Mynors, zapovjednik broda Royal Mary koji je pripadao poznatoj tvrtki East India Ship Company, stigao je do njega na sam Božić 1643. godine i nazvao ga Božićnim otokom. Unatoč tom krštenju, na zemljovidu koji je Pieter Goos izradio dvadesetak godina kasnije otok je označen imenom Moni. Na površini od samo 135 četvornih kilometara na Božićnom otoku živi otprilike dvije tisuće ljudi, a glavno je naselje Flying Fish Cove, što bi u prijevodu značilo »uvala leteće ribe«. Ima još nekoliko manjih naselja poput Silver Cityja (naziv svjedoči da je nekoć bilo i rudarstva), Kamponga, Poon Sana i Drumsitea. Otok je iznimno zanimljiv botaničarima i zoolozima. Još 1887. godine kapetan Maclear s broda HMS Flying Fish, otkrivši sidrište u zaljevu, koji će kasnije po tom brodu nositi ime Flying Fish Cove, iskrcao se i tom prilikom prikupio malenu, ali iznimno zanimljivu zbirku flore i faune. Nekoliko godina poslije već su bila provedena mnogo studioznija i ozbiljnija ispitivanja. I danas se na otoku mogu naći mnogi primjerci endemične flore i faune koja se ovdje razvila zbog izoliranosti i izostanka ikakva čovjekova utjecaja. Otok se nalazi u Indijskom oceanu, od Pertha u zapadnoj Australiji udaljen je nešto više od 2600 kilometara, a od Jakarte u Indoneziji samo petstotinjak. Nekadašnje rudarsko područje na otoku preobraženo je u nacionalni park, a iskonske prašume danas su jedna od glavnih atrakcija. Iako je službeni jezik engleski, mnogi ga i ne govore. Otok je službeno 1958. godine postao australskim prekomorskim područjem u Indijskom oceanu pa se na njemu kao službeno sredstvo plaćanja od tada upotrebljava australski dolar. Prije toga, još davne 1888. godine, otok je anektirala Velika Britanija pa se tako godinu dana poslije našao u administrativnoj cjelini zvanoj Straits Settlements. Između 1946. i 1948. bio je pod upravom vojne administracije, a potom desetak godina pod kontrolom krunske kolonije Hong Konga. Od 1958. godine koristile su se australske marke s pretiskom »CHRISTMAS ISLAND«, a onda su se pojavile prve redovite marke, opet australskog podrijetla. Godine 1968. u uporabu je ušao natpis »CHRISTMAS ISLAND INDIAN OCEAN« kako bi se izbjeglo njegovo poistovjećivanje s istoimenim otokom u Tihom oceanu kojim je prije upravljala kolonijalna tvorevina pod nazivom Gilbert i Ellice otoci. Marke koje su bile izdane na tihooceanskom Božićnom otoku bile su zapravo privatno izdanje i ne mogu se smatrati pravim poštanskim markama. Božićni otok u Indijskom oceanu izdaje samo nekoliko maraka godišnje, a jedno izdanje u pravilu se pojavljuje baš uoči Božića. O distribuciji, ali i o dizajniranju tih maraka dugo se brinula poznata britanska agencija Crown Agents Stamp Bureau.

Tekst: prof. Jurica Miletić, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Solomonski otoci

Solomonski otoci nisu samo jedno od posljednjih tihooceanskih područja koje je potpalo pod vlast Europljana, nego i posljednja dobro čuvana tajna tog dijela svijeta. Uglavnom prekriveni gustim šumama glavni su otoci tog otočja Nova Georgia, Gudalcanal, Makira, Malaita, Isabel i Choiseul. Treba im pribrojiti i dvadesetak manjih te više otočića i koraljnih grebena. Kad se sve zbroji, ima ih čak 922. Stanovništvo svoje otoke naziva »sretnim otocima«, a vlada sa svojim institucijama ne ide baš na ruku razvoju turizma. Ti su otoci postali nešto poznatiji vanjskom svijetu prije dvadesetak godina kad ih je posjetio papa Ivan Pavao II., ali broj turista na otocima i dalje je gotovo zanemariv. Danas su Solomonski otoci valjda jedino mjesto na svijetu gdje se na samo nekoliko kilometara od hotela nailazi na posve autentičan, djevičanski čist i originalan pacifički krajolik. Dio glavnoga grada, na španjolskoengleskom zvan Point Cruz, domoroci nazivaju mjestom »istočnog i jugoistočnog vjetra«, odnosno naho-ni-arom, i upravo je taj naziv prevladao za cijeli glavni grad koji se zove Honiara. Nekoć je taj grad bio samo jedna od mnogih američkih vojnih baza, a kad je tadašnji glavni grad Tulagi stradao u borbama s Japancima, preuzeo je ulogu glavnoga grada. Solomonski otoci su neovisna zemlja u sklopu Britanske zajednice naroda još od 1978. godine. Dotad su bili britanski protektorat, a kako su i prije stekli veliku unutarnju autonomiju, sa svojih su poštanskih maraka izbrisali riječ BRITISH. Naime, sve dotad službeno su se zvali Britanski Solomonski otoci. Kao britanski protektorat neizravno su i član Svjetskog poštanskog saveza (UPU - Universal Postal Union) postali još 1911. godine. Stjecanjem neovisnosti provizorna su izdanja ubrzo zamijenile redovite marke s natpisom SOLOMON ISLANDS, ali i dalje se tiskaju uglavnom u Velikoj Britaniji, a o njihovu dizajnu i distribuciji brine se poznata tvrtka Crown Agents. Godišnje se izda dvadesetak maraka, uglavnom popularne tematike. Među ostalim, kao motivi maraka Solomonskih otoka mogu se pronaći brojne otočne biljke, životinje i važni događaji poput dolaska Pape, obljetnica vulkanskih erupcija ili iskorjenjivanja malarije. Lakomi konkvistadori opremili su ekspediciju da nađe mitsku zemlju zlata, odnosno Eldorado. Potkraj 16. i početkom 17. stoljeća tri su španjolske ekspedicije zašle u to otočno područje, a najpoznatija od njih bila je ekspedicija pod zapovjedništvom Alvara de Mendane. On je 7. veljače 1568. stigao u zaljev Estrella i tako postao prvi Europljanin koji je »otkrio« otoke. Na otocima nije pronašao zlato, ali im je barem dao egzotična imena, stavljajući tako na znanje španjolskim vladarima da su bogati poput rudnika legendarnoga kralja Solomona. Ti su se nazivi ubrzo počeli pojavljivati na zemljovidima i bili prihvaćeni kao službeni. Budući da Mendana nije bio baš vrstan nautičar i kartograf, smjestio ih je suviše istočno te su sljedeća dva stoljeća za Europljane oni bili izgubljeni.

Tekst: prof. Jurica Miletić, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Otok Pitcairn - buntovnici i njihovi potomci

Od Cookova otočja na zapadu do otoka Pitcairn na istoku istočnu Polineziju čini pet velikih arhipelaga: ukupno 118 otoka s površinom od jedva 3500 četvornih kilometara. Otok koji je zbog pobune na brodu Bounty odavno postao legendom ostao je jedna od najosamljenijih točaka na Pacifiku, a ironijom sudbine, zbog mornarske neposlušnosti britanskoj kruni, bio je to prvi otok Tihog oceana koji je postao britanskom kolonijom. Kad su 1790. godine devetorica buntovnika s Bountyja stigla na nj, bio je nenastanjen, ali tragovi iščezle civilizacije još su bili vidljivi: na četiri zaravni bili su oveći kameni kipovi, nalik onima na Uskrsnom otoku. Podrijetlo nekadašnjih stanovnika i danas je obavijeno velom tajne. John Adams jedini je pobunjenik s broda Bounty koji je preživio krvoproliće do kojeg je na Pitcairnu došlo zbog manjka žena, nedugo nakon što su se na taj otok iskrcali. Po njemu se glavno naselje zove Adamstown. Od 1839. godine Pitcairn je britanska kolonija koju, uz glavni otok, čine još tri nenastanjena atola: Henderson, Ducle i Oeno. Kolonijom iz Wellingtona na Novom Zelandu upravlja guverner. Otočno gospodarstvo potpomaže britanska vlada, a izvan otoka mnogi vjeruju kako znatan prihod donosi prodaja poštanskih maraka. U stvarnosti on i nije tako velik. Napokon, ni broj filatelista u svijetu ne raste. Pedesetak otočana proizvodi košare, rezbari od drva male morske pse i neizbježne male drvene modele Bountyja, ali sve bi to bilo nedovoljno da nema plodna tla i - vanjske novčane pomoći. Od pedesetak današnjih stanovnika njih 47 izravni su potomci šest obitelj pobunjenika: polovica njih nosi prezime Christian, a brojni su i Warrensi i Youngsi. Prve su se poštanske marke počele rabiti 1940. godine. Tematski najčešće govore o brodu Bounty, pobunjenicima i njihovim potomcima. Godišnje se pojave tri nova izdanja, a o njihovoj se distribuciji brine britanska agencija Crown Agents. Do 1926. pisma i razglednice s otoka frankirale su se samo natpisom »Poslano s otoka Pitcairn, nema marke« i preuzimale su se bez naplate na Novom Zelandu za slanje dalje redovnom poštom. U idućih 14 godina koristile su se redovne novozelandske marke da bi 1940. bio izdan prvi niz otočnih poštanskih maraka. U početku su se mogle kupiti samo u malom poštanskom uredu na središnjem trgu u Adamstownu. Tih godina količina pošte naglo je porasla pa je 1957. otočni poštar Roy Clark tražio da mu se napravi veći poštanski ured, što je i učinjeno 1960. godine. Za poštu poslanu s otoka nekad je trebalo proći i po nekoliko mjeseci da stigne do odredišta jer je brod za opskrbu na otok dolazio samo triput godišnje, a tek povremeno bi se neki od trgovačkih brodova u prolazu usidrio nadomak otoku i preuzeo poštu. Danas je otočna pošta otvorena nedjeljom, utorkom i četvrtkom te pri dolasku turističkih brodova, a poštanske marke s Pitcairna popularne su među filatelistima širom svijeta.

Tekst: prof. Jurica Miletić, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Otok Jersy u La mancheu

Otok Jersey, od Francuske udaljen samo dvadesetak, a od Velike Britanije oko 160 kilometara, posjed je britanske krune i posljednji izdanak nekadašnjeg normanskog vojvodstva. Najveći je od tzv. Kanalskih otoka u koje treba uvrstiti i nedaleke otoke Guernsey, Alderney i Sark. Iako je službeni jezik otočana, a ima ih sedamdesetak tisuća, engleski, mnogi od njih govore i narječjem jerriais, svojevrsnim normansko-francuskim jezikom, ostatkom davne prošlosti. Riječ je o otoku s izvanredno plodnim tlom, a svaki će se njegov stanovnik podičiti krumpirima koje uzgaja, kao i govedima koji na međunarodnim stočnim izložbama nerijetko odnose prve nagrade. Dakako, treba spomenuti i poznatu žersej (jersey) tkaninu koja je također u cijelom svijetu postala sinonimom kvalitete. Blage zime i ugodna ljeta već desetljećima privlače brojne turiste, a mudra politika britanskog ministarstva turizma i Jersey i ostale Kanalske otoke učinila je turističkim rajem, oslobodivši ih raznih nameta koji Ujedinjeno Kraljevstvo danas čine jednom od najskupljih zemalja Europe. Međunarodnoj je popularnosti otoka uvelike pridonijela činjenica da je kći lokalnog pastora Emily Le Breton, poznatija kao Lily Langtry, početkom 20. stoljeća postala poznata kao glumica, a još poznatija kao milosnica engleskoga kralja Edwarda VII., sina i nasljednika legendarne kraljice Viktorije. Nakon mnogih putešestvija svijetom vratila se na Jersey. Danas leži u grobu nedaleko od crkve u kojoj joj je otac propovijedao, nadomak središta St. Heliera, otočnoga glavnoga grada. Kanalski su otoci bili jedini dijelovi Ujedinjenog Kraljevstva koje su Nijemci tijekom Drugoga svjetskog rata okupirali. Na Jerseyju se plaća britanskim novcem, ali izgled novčanica je dvojak: u prometu su i britanske i otočne novčanice, sukladno prastarim propisima koji su ne tako rijetkim engleskim, škotskim i otočnim bankama dali pravo da tiskaju vlastiti novac. Osim novčanicama i kovanicama, u lokalnim se poštama mogu kupiti u svijetu izvanredno popularne poštanske marke. Jersey, naime, od 1969. godine uživa poštansku samostalnost i njegova pošta marke izdaje neovisno o Londonu. Promišljenom izdavačkom politikom, umjerenim nakladama i iznimno privlačnim likovnim rješenjima privukli su brojne filateliste diljem svijeta. Upravo zato su neka ranija izdanja koja su se pojavila početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća jako tražena, ali i skupa. Početak poštanske neovisnosti ne znači početak otočne poštanske službe. Svojevrsna pošta na otoku je djelovala još u 15. stoljeću, a 2002. godine otočna je pošta izdala poseban niz prigodnih maraka kojim je obilježila 150. obljetnicu postavljanja prvih poštanskih sandučića uz otočne ceste.

Tekst: prof. Jurica Miletić, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net