Zanimljivosti

• Filatelističke priče
• Put oko svijeta
• Legende našeg hobija
• Kolekcionarstvo
• HT-muzej
• Kartofilija

• Zabava

 

 

 

Prve hrvatske poštanske marke

Prigodni niz maraka u spomen na proglašenje nezavisnosti Hrvatske "29. listopad 1918." pušten je u
promet 29. studenog 1918.
Pročitajte više

 

Poštanske marke Rep. Hrvatske

Prva redovita marka "Zračna pošta Zagreb - Dubrovnik" puštena je u promet 9. rujna 1991.

Prva prigodna marka "Proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske - 8. listopad 1991." puštena je u promet 10. prosinca 1991.

 

Najpoznatije poštanske marke

"Penny Black"

Datum izdanja: 6. svibanj 1840.
Vrijednost: 200 - 7.000 USD
Pročitajte više

 

"Bull's Eye"

Datum izdanja: 1. kolovoz 1843.
Vrijednost: 400 - 5.000 USD

 

"Basel Dove"

Datum izdanja: 1. srpanj 1845.
Vrijednost: 20.000 USD

 

"Blue Penny/Red Penny"
(Post Office Mauritius)

Datum izdanja: 21. rujan 1847.
Vrijednost: svaki 1.000.000 USD
Pročitajte više

 

"Perot Provisional"

Datum izdanja: 1848.
Vrijednost: 105.000 USD

 

"Hawaiian Missionaries"

Datum izdanja: 1. listopad 1851.
Vrijednost: 200.000 - 700.000 USD

 

"Scinde Dawk"

Datum izdanja: 1. srpanj 1852.
Vrijednost: 1.600.000 USD

 

"Inverted Head Four Annas"

Datum izdanja: 13. listopad 1854.
Vrijednost: nepoznata

 

"Inverted Swan"

Datum izdanja: siječanj 1855.
Vrijednost: 60.000 USD

 

"Treskilling Yellow"

Datum izdanja: 1855.
Vrijednost: 2.600.000 USD
Pročitajte više

 

"1 cent Magenta"

Datum izdanja: 14. travanj 1856.
Vrijednost: 935.000 USD
Pročitajte više

 

"Red Mercury"

Datum izdanja: 1856.
Vrijednost: 40.000 USD

 

"Woodblock Stamps"

Datum izdanja: 1861.
Vrijednost: nepoznata

 

"Z Grill"

Datum izdanja: 1868.
Vrijednost: 3.000.000 USD
Pročitajte više

 

Uganda 1895. godine - No.1

Datum izdanja: 1895.
Vrijednost: 2.000-13.000 USD

 

"XMAS 1898."

Datum izdanja: 1898.
Vrijednost: nepoznata

 

"Inverted Jenny"

Datum izdanja: 13. svibanj 1918.
Vrijednost: 525.000 USD
Pročitajte više

 

"Bluenose"

Datum izdanja: 8. siječanj 1929.
Vrijednost: 800 USD

 

"Gronchi Rosa"

Datum izdanja: 3. travanj 1961.
Vrijednost: 2.000 USD

 

*napomena: pojedine marke na aukcijama postižu veće vrijednosti

 

Prve hrvatske poštanske marke

Za pregled video materijala potreban Vam je Flash Player

 

Jeste li znali?

Papa Ivan Pavao II. bio je pasionirani filatelist. Sakupio je nekoliko tematskih zbirki među kojima se posebice isticala zbirka s temom Majke Božje kojoj je posvećivao posebnu pozornost.

 

Jean de Sperati - najveći krivotvoritelj poštanskih maraka

Najveći krivotvoritelj poštanskih maraka svih vremena je Jean de Sperati. Tiskar i graver po profesiji bio je u stanju preslikati detalje motiva s marke, takvom točnošću da je zaradio titulu "filatelistički Rubens". Veliku pažnju pridavao je i krivotvorenju poštanskih žigova. Njegovi radovi bili su tako precizni da su se jedva razlikovali od originala, čak i pod mikroskopom. Čin imitacija smatrao je umjetničkom formom koju nosi u sebi. Rođen je 1884. godine u Pisi u Italiji. Mladost je proveo u Pisi odakle je otišao u Francusku gdje je započeo sakupljati marke. Posebno ge je zanimala tehnika tiska kao i fotografija koja je u to doba bila u povojima. Rodbina mu je imala u vlasništvu tvornicu papira gdje je Jean de Sperati stekao znanje o fotografijama, tiskanju i kemikalijama koja su mu kasnije pomogla u njegovoj krivotvoriteljskoj karijeri. Prve krivotvorine bile su vrijedne marke San Marina za koje su filatelistički stručnjaci vjerovali da su original. Slijedile su nove krivotvorine maraka iz cijelog svijeta. Procjenjuje se da je Jean de Sperati izradio 566 krivotvorina maraka iz više od sto zemalja svijeta u ukupnoj nakladi od oko 70.000 komada.

Marka od 10c, izdana 1863. godine na kojoj se nalazi prvi i jedini predsjednik Konfederativnih Država Amerike (1861.-1865.) - Jefferson Davis

Godine 1942. Jean de Sperati je prvi put došao u sukob s zakonom. Pokušao je uvjeriti sud da je on umjetnik, a ne falsifikator te da je samo zaboravio jasno označiti marke kao krivotvorine. Tvrdio je da je trgovcima ponudio krivotvorine rijetkih maraka po cijeni od 1% od njihove tržišne cijene želeći im omogućiti da dobiju filatelističke rijetkosti. Ipak, pariški sud ga je osudio na novčanu kaznu i godinu dana zatvora. Zanimljivo je da nije osuđen zbog krivotvorenja, već zbog "podmuklih namjera". Godine 1954. Jean de Sperati je sve alate, tiskarske ploče i preostale krivotvorine prodao Britanskom filatelističkom savezu za veliki novac. Tada se povukao iz posla kojeg je jako volio. Umro je u Aix-les-Bains u Francuskoj u 73. godini. Njegove krivotvorine su danas vrlo vrijedne na filatelističkom tržištu.

Tekst: Igor Černigoj, "Zadarski filatelist", Foto: Svijetfilatelije.net

Pismo - oružje pravih urotnika

Pismo je, kada govorimo o smislu poruke koju jedna osoba šalje drugoj, jedan od prvih oblika komunikacije. Princip je jednostavan - uzmete komad papira ili nečeg po čemu se može pisati te ga onda po nekome pošaljete osobi kojoj je poruka namijenjena. Danas se pisma stavljaju u kuverte, šalju poštom, plaćaju poštanskim markama, cijeli sustav prati slanje običnog komada papira s jednog mjesta na drugo. Razlog tomu je, naravno, poruka koja se nalazi zatvorena u kuverti. Popularnost pisma je razvojem drugih oblika pisane komunikacije, faksova i e-maila, posljednjih godina drastično pala, ali pismo i danas uživa solidnu popularnost, pogotovo u poslovnom svijetu i između raznih institucija. Pismo također ima još jednu prednost. Ono je jedno od najboljih oružja svakog dobrog i pametnog urotnika.

Moderno i opasno

Naš svijet u ovom trenutku ovisi o informacijama. Dok je do novca, hrane i oružja, ako znate što radite, relativno lako doći, pravim blagom postaje informacija kako iskoristiti te resurse. Zamislimo da ste jedan od onih ljudi koji u slobodno vrijeme vole rušiti razne diktatorske režime, demokratski izabrane vlade ili jednostavno voli čuvati svoju privatnost. U određenom trenutku trebat ćete komunicirati s nekom osobom i sada se postavlja pitanje kako to najpametnije napraviti. Ukoliko koristite sveprisutni e-mail odmah se možete oprostiti s vlastitom privatnošću. Internet i komunikaciju e-mailovima pregledavaju informatičari koji rade za razne vlade svijeta. Naravno, ne pregledavaju svaki mail, već posebno programirani kompjuteri "hvataju" ključne riječi koje određena vlada veže uz opasne radnje.

Računalo - moderno i opasno

Poruka tipa: "Uništimo ambasadu", poslana putem interneta, pogotovo ako je napisana na engleskom jeziku, dovoljna je da nekoliko ekrana na takvim kompjuterima zasvijetli crveno. Čestitamo, upravo ste si navukli pola svjetske policije na vrat. Slična stvar se događa sa svim načinima komunikacije koji uključuju nekakav oblik informatizacije. Ako ste pravi urotnik, zaboravite na e-mailove, faksove, SMS-ove, bilo što ostavlja svoj informatički trag. Pišite pisma, sigurnije je.

Primitivno i sigurno

Pisma svoju prednost duguju upravo svojoj nepopularnosti i zastarjelosti tehnologije. Još nije izumljen kompjuter koji se može u nekoliko sekundi probiti kroz stotine i stotine pisama pisanih lošim rukopisom i to napraviti tako da se ne vidi da je pismo otvarano. Da bi nekome poslali pismo ta osoba samo treba imati svoj poštanski sandučić, koji se može anonimno iznajmiti. Može se poslati bez da se uđe u trag osobi koja ga je slala, osim možda po žigu grada iz kojeg je pismo poslano. Ali, samoj osobi koja je pismo poslala u trag se ulazi nakon duge istrage. Malo upozorenje, ne koristite jezik kada zatvarate kuvertu jer ostavljate jedinstveni DNA trag koji će Vas, kad tad, doći glave.

Pismo - oružje pravih urotnika

Pisma se općenito ne smiju otvarati. Većina europskih zemalja u svojim zakonima ima pravila koja određuju slučajeve kada se neko pismo može otvoriti. Ukoliko ste mislili kako isti slučaj vrijedi i za e-mailove, prevarili ste se. E-mail se nalazi na serveru i može se mnogo lakše "otvoriti". Na taj način nitko ne može i ne mora znati da ste "pismo" pogledali. Pravo kuvertirano pismo se mora fizički otvoriti. Uostalom, zar je itko ikada čuo da su hakeri provalili u pošiljku pisama?

Nadamo se da imate krletku

Naravno, pismo ima svoje nedostatke. Kuvertu s porukom treba fizički prenijeti s jednog mjesta na drugo, što ponekad zahtijeva dane. Iako se to doista rijetko događa, moguće je da se pismo izgubi u pošti. Također, što je mnogo češće, ukoliko adresa nije čitka može se dogoditi da Vaša tajna poruka završi na potpuno krivoj adresi. Planirajte svoje male državne udare imajući u vidu ove nedostatke. Pismo je najsigurniji oblik komunikacije ne samo za hipotetske urotnike, već i za obične građane. Omogućava komunikaciju sa starijim dijelom populacije koja niti ne zna upaliti računalo, ali cijeli život piše pisma. Ne morate instalirati nikakve programe da bi poslali ili pregledali sliku, a pismo također možete iskoristiti za slanje CD-ova s glazbom i slično. Svi urotnici koji žele ostati anonimni trebaju upamtiti da u svijetu informatizacije "ispod radara" lakše prođe sve ono što je "primitivno", a pismo u dobrom smislu ispunjava taj uvjet. Ukoliko Vam to nije dovoljno, preostaje Vam jedino da počnete dresirati golubove.

Tekst: Petar Šego, javno.com, Foto: Svijetfilatelije.net

Gold Coast 1883. godine - 1d pretisak na 4d

Velika većina filatelističkih rijetkosti nastala je kao splet jedinstvenih lokalnih okolnosti koje su vladale u nekom trenutku na nekom području. Na području Gold Coast (Zlatna Obala), danas Gana, tijekom 1883. godine izgleda da je vladala velika nestašica poštanskih maraka nominalne vrijednosti 1d (1 peni). Nekoliko pošiljki maraka iz Londona (Gold Coast je nekada bio kolonija Ujedinjenog Kraljevstva te je i poštanska administracija nadležna za taj teritorij bila poštanska administracija Ujedinjenog Kraljevstva, što znači da su marke izdavane u Londonu i dopremane iz Londona) stiglo je u neupotrebljivom stanju: ili su marke u međuvremenu bile povučene iz opticaja, ili se promijenila poštarina te svojom nominalom vrijednošću nisu odgovarale trenutnim potrebama, ili su se, što je najgori slučaj, ali vrlo čest u tadašnjem prekomorskom prijevozu maraka, pod utjecajem vlage arci zalijepili. Ne zaboravimo, radi se o kraju 19. stoljeća, kada tehnologija nije baš bila na zavidnom nivou, kada je putovanje brodom od Londona do Afrike trajalo mjesecima, a trajanje i ugoda putovanja su ovisili o meteorološkim prilikama. Jedno od privremenih načina rješavanja krize bilo je "polovljenje" maraka nominale 2d, a još nepopularnije rješenje je bilo pretiskivanje marke 4d i njeno smanjenje vrijednosti na 1d. Poznati filatelist Edward Bacon je 1883. godine kupio ovu marku u londonskoj filatelističkoj trgovini. Osim što je pretisnuta s "1d", marka je poništena s dva crna neprepoznatljiva žiga, od kojih je očito da je jedan dio ovalnog žiga. Stručnjaci su odmah po pojavi ove marke iskazali svoju nevjericu - zar je normalno da bi poštanska administracija pretiskivala marku da bi smanjila njezinu vrijednost i tako sebi smanjila prihod? Osim toga, 1883. godina je već bila na zlu glasu po krivotvorinama. U listopadu 1883. godine jedan filatelistički trgovac je napisao za časopis "The Philatelic Record": "... primio sam odgovor na upit upućen jednoj od službenih osoba, koji potvrđuje da su poštanske marke 4d pretisnute "1d" izdavane od vlasti jedno vrlo kratko vrijeme, ali one više ne postoje jer je njihovo izdavanje prekinuto...".

Jedini poznati primjerak marke - Gold Coast 1d pretisak na 4d

To bi značilo da je pretiskivanje izvršeno službeno i da su se takve marke koristile. Problem je, nažalost, u činjenici da ne postoje službeni dokumenti i zapisi o pretisnutim količinama maraka, odnosno upotrijebljenim ili eventualno povučenim količinama maraka. To je mogla biti idealna situacija za uvježbanog krivotvoritelja. Mnogi stručnjaci se spore oko vjerodostojnosti ove marke. Ako je ova marka originalna, a radi se upravo o marci s početka članka koju je Edward Bacon kupio, svjetski je unikat jer je jedina poznata takva marka. Danas se nalazi u zbirci Thomasa Taplinga smještenoj u "British Library". Moramo spomenuti da se tijekom prošlosti nekoliko puta spominjalo postojanje još barem jednog primjerka ove marke. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, jedna slična marka, prodana je na aukciji, ali deklarirana kao krivotvorina. Također, poznate su glasine s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća o postojanju još jednog primjerka ove marke u "poznatoj pariškoj zbirci" (taj izraz se koristi kao sinonim za zbirku Phillippea von Ferraryja). Nažalost, Phillipe von Ferrary nikada nije izložio niti jedan dio svoje filatelističke zbirke, a bio je nesklon i privatnom pokazivanju svoje zbrke, tako da je navedena glasina ostala samo glasina. Ostaje činjenica da prilikom aukcijske prodaje njegove zbirke marke Gold Coast 1d pretisak na 4d nije bilo.

Tekst: Nepoznati autor, "Glasilo FD Zaboky", Foto: Svijetfilatelije.net

Motovunski žigovi

Povijest Motovuna doseže daleko u prošlost, ali za našu poštansku priču treba se usredotočiti na pojavu organizirane poštanske službe. Određivanje godine otvaranja poštanskog ureda prvi je i ujedno jedan od većih izazova za povijesničara poštarstva. Točnih podataka u većini slučajeva nema te se često moramo empirijski osloniti na pisma koja dokazuju postojanje poštanske službe. Kada je otvorena pošta u Motovunu, ne zna se sa sigurnošću. Za vrijeme Napoleonovih Ilirskih Provincija, Motovun se ne spominje u poštanskim dokumentima niti nam je poznata korespodencija ili poštanski žig iz tog razdoblja iz čega pretpostavljamo da se ta prigoda dogodila za vrijeme Austrijske vlasti nešto kasnije. Autor knjige "Hrvatska filatelija" V. Ercegović spominje 1841. godinu. Nije nam poznat izvor spomenute godine, ali poštanski žigovi upućuju da je Motovunska pošta djelovala barem desetljeće i pol prije. Povijesničar poštarstva D. Cividini došao je sve do 1826. godine koju on, istina pod znakom upitnika, stavlja kao moguću godinu otvaranja pošte.

Prvi žig ovalnog je oblika s ukrašenim nazivom na talijanskom jeziku "Montona"

Za ovaj ovalni žig treba reći da pripada periodu korištenja raznolikih žigova koji su se pojavili između 1820. i 1833. godine. Austrijska poštanska služba je ustanovila 1817. godine da tek vrlo mali postotak pošta koristi žigove te je od 1818. godine uvela obavezu poništavanja pošiljaka poštanskim žigom. Žigovi iz ovog razdoblja nisu imali datumske oznake budući je sve do tada, uloga žiga bila označiti polaznu stanicu kako bi se spriječilo varanje u naplati poštarine koja je ovisila o udaljenosti na koju se pošiljka prenosila.

Poslano pismo iz Motovuna u Novigrad, 1827. godine

Jedno pismo koje smo pronašli u potrazi za više informacija o Motovunskoj pošti, navelo nas je na sumnju da je Motovunska pošta otvorena ranije. Pismo je poslano iz Motovuna u Novigrad u Istri 1827. godine i ima do sada nepoznat jednolinijski žig "DI MONTONA", nažalost prilično nečitak. Ovaj žig stvara sumnju da je Motovunska pošta doista otvorena prije 1826. godine. Zašto? U prvome redu, Motovunska pošta bila je mala i obrađivala malu količinu pošiljaka. Usporedimo li neke druge pošte, možemo pretpostaviti da je broj pisama bio mali, tek nekoliko njih tjedno. Zašto bi Motovunska pošta trebala dva žiga? Drugi argument za to je što ovaj žig ima sasvim drugi karakter od onog poznatog, ovalnog. Prvi žigovi uvedeni u austrijskim poštanskim uredima od sredine 18. stoljeća bili su redom jednocrtni s nazivom mjesta te često s riječju "OD" kako bi se naglasilo da žig implicira odlaznu poštu. Tako žigovi njemačkog govornog područja nose ili riječ "Von" ili kraticu "V" odnoso "DI" ukoliko je pošta spadala pod talijansko govorno područje. Ova činjenica da dizajn ovog motovunskog žiga slijedi oblike ranijih žigova još više ulijeva sumnje da je ovaj srednjevjekovni gradić u srcu Istre poštu dobio prije 1826. godine.

Ostali žigovi Motovuna

Motovunska pošta dobila je još jedan žig u tzv. "predfilatelističkom" periodu: od 1833. godine austrijska poštanska uprava odlučila je promijeniti raznolike žigove u tipizirane. Ovi žigovi bili su dvoredni, s nazivom pošte u gornjem redu i to pisanim slovima te oznakom datuma u donjem redu, pri čemu je uz brojčanu oznaku dana navedena i kratica mjeseca. Godina se nije navodila. Iz motovunskog žiga jasno se vidi da je talijanski jezik dominirao kao službeni jezik. U filatelističkome periodu Motovunska pošta mijenjala je žigove nekoliko puta, prateći globalne promjene austrijske poštanske uprave. Pri tom valja reći da je cijelo vrijeme do raspada monarhije, naziv mjesta bio na talijanskom jeziku. Na svoj prvi dvojezični žig, Motovun će morati pričekati još pola stoljeća. Motovunska pošta je bila među manjima. Tako F. Jurišević prenosi podatke o godišnje poslanim pismima u 1894. godini, kada je poštanski promet već znatno porastao. Po tim podacima iz pošte Motovun poslano je tek 2.100 pisama. U isto vrijeme Pula je poslala 110.300 pisama. Nakon raspada monarhije, Italija je okupirala Istru i uvela talijanske marke u opticaj. Prvih nekoliko godina u upotrebi su i dalje stari austrijski žigovi, a budući je naziv pošte bio talijanski, nije bilo potrebe za isklesivanjem netalijanskih imena, što je bila praksa u to vrijeme.

Žigovi Motovuna iz talijanskog razdoblja i prvi žig s hrvatskim nazivom iz doba Zone B

Prvi žig Motovuna za talijanske uprave bio je dvokružan žig "MONTONA" s mostom veličine 28 mm. Kasnije se pojavljuje žig "MONTONA/POLA" što je u skladu s podjelom poštanske uprave na provincije. Istarske pošte pripale su pulskoj provinciji, što je bilo naznačeno i na žigovima. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, talijanski žig "MONTONA/POLA" i dalje se koristi sve do početka 1946. godine kada Motovun dobiva konačno žig s hrvatskim i talijanskim nazivom "MOTUVUN/MONTANA". U to vrijeme Motovun je dio Zone B, Istre i Slovenskog primorja koja je ukinuta 15. rujna 1947. godine. Tada Motovun pripada Jugoslaviji, dvojezični se žig koristi još nekoliko godina da bi se ubrzo zamijenio tipiziranim jugoslavenskim žigom na latinici gore i ćirilici dolje. Poštanska reforma koja je 1971. godine uvela poštanske brojeve također rezultira promjenom žiga koji od tada ima oznaku pošte "52273". U Republici Hrvatskoj, Motovun mijenja svoj broj u "52424".

Motovun (talijanski: Montona)

U preko 180 godina postojanja Motovunske pošte, ljubitelji poštanske povijesti registrirat će petnaestak različitih tipova žigova što predstavlja solidnu bazu za zbirku poštanske povijesti ovog istarskog mjestašca. Nadamo se da će ova kratka priča o motovunskim žigovima potaknuti i druge da sakupe i obrade te publiciraju poštansku povijest hrvatskih poštanskih ureda.

Tekst: Nepoznati autor, "Hrvatska filatelija", Foto: Svijetfilatelije.net

Uganda 1895. godine - No.1

Neke od najrjeđih svjetskih maraka nastale su u jedinstvenim i čudnim okolnostima. Davne, 1895. godine jedan misionar, nešto ostataka papira i jedini pisaći stroj, rezultirali su rijetkim filatelističkim blagom. Godine 1894. Kraljevina Uganda, "duboko" u Africi, proglašena je protektoratom Ujedinjenog kraljevstva. Poštanskog prometa između glavnog grada Kampale i Ujedinjenog Kraljevstva praktički nije bilo. Lokalni službenik vlade, George Wilson, koji će kasnije postati zamjenik Guvernera, dosjetio se da bi se mogao organizirati lokalni poštanski promet. Zatražio je pomoć velečasnog Ernesta Millara, člana Crkvenog Misionarskog društva ("Church Missionary Society") u mjestu Mengo te njih dvojica odlučili su proizvesti svoje vlastite poštanske marke. Koristeći crnu traku na jedinom pisaćem stroju u državi tipkajući na papiru, na kojem je velečasni inače pisao svoje govore, proizveli su prve marke države danas poznate kao Uganda. Prvi arci ovih maraka sadržavali su ukupno 117 maraka, 13 redova po 9 maraka, različitih nominalnih vrijednost, od 10 do 50 kauri školjaka. Dobro ste pročitali, nominalna vrijednost je bila izražena u tzv. "kauri školjkama" ili znanstveno "cypraea moneta L. 1758.". Naime, školjka puža udomaćenog u Indijskom Oceanu široko se koristila kao platežno sredstva na istočnom dijelu Afrike (200 školjaka vrijedilo je 1 rupiju, a 1 rupija je vrijedila 1s 1/2d, odnosno 12.5 penija).

Prva marka države Uganda - 1895. godine - slova crne i ljubičaste boje

Obzirom na način proizvodnje, dizajn marke je bio vrlo jednostavan: vodoravne crte proizvedene su simbolom "minusa" na pisaćem stroju, dok su okomite crtice nastale simbolom "apostrofa".. Zamislite sebe da na pisaćem stroju proizvodite marke, grešaka kao u priči. Poznate su greške: slovo A umjesto G u "nazivu države" i broj "0" preko broja "4" u oznaci nominale vrijednosti. Poznata je "tete-beche" kombinacija maraka, koja je nastala prvenstveno zbog samog procesa proizvodnje. Ako se sjećate vremena pisanja na pisaćem stroju, kada dođete pred kraj lista valjak više ne drži papir kako treba. Kako nije baš bilo papira za bacanje velečasni Ernest Millar je papir izvadio iz pisaćeg stroja te ga naopako ponovno uložio u pisaći stroj i tako, u obrnutom položaju prema ostalim markama u arku, natipkao zadnji red maraka u arku. Unutar arka pojavljivale su se marke različitih nominalnih vrijednosti, uglavnom 20, 25 i 40 školjaka, obzirom da je poštarina bila između 10 i 60 školjaka, ovisno o udaljenosti tražene isporuke poštanske pošiljke. Marke su, naravno, bile nezupčane, ali gumirane, a guma je na papir nanošena na najjednostavniji mogući način - kistom direktno s drveta kaučukovca. Dana 16. ožujka 1895. godine u lokalnim novinama je objavljena vijest o uvođenju lokalnog poštanskog prometa, načinu prikupljanja i isporuci poštanskih pošiljki te poštanskim tarifama. Sam početak odvijanja poštanskog prometa najavljen je s 20. ožujkom 1895. godine. Kako u Ugandi nije bilo poštanskih žigova do 1898. godine, ove marke su rukopisno poništavane, uglavnom prekrižene perom. Zna se da je velečasni Ernest Millar 1895. godine iz Ujedinjenog Kraljevstva dobio novi pisaći stroj, čija su slova bila vidno uža te se promjenom pisaćeg stroja promijenio i "dizajn" maraka.

Primjer poništene marke

Isto tako, krajem 1895. godine velečasni Ernest Millar je na novom pisaćem stroju promijenio i pisaću traku, koja je bila ljubičaste boje (očito se u Ugandi tada nije baš mogao birati pribor) te su marke bile ljubičaste. Marke su u Ugandi proizvedene na ovaj način negdje do sredine studenog 1896. godine kada je velečasni Ernest Millar oslobođen dužnosti proizvodnje maraka jer su se pojavile prave tiskane marke, nominalne vrijednosti izražene u "anna" i "rupia". Prve marke Ugande su izuzetno rijetke. Kataloška vrijednost za primjerke tipkane u crnoj boji kreće se između 2.000 - 13.000 USD. Poznati su i poništeni primjerci s ručno nadopisanom doplatom čija kataloška vrijednost dostiže 55.000 USD. Doplata je najvjerojatnije bila dopisivana na marku nakon što je poštanski službenik odredio udaljenost otpreme i naljepio marku na pismo. Obzirom na doba kada su marke nastale, klimatske uvjete koji vladaju Afrikom te jednostavnost i krhkost papira na kojem su marke "pisane", zapanjujuće je da uopće postoje nerabljeni primjerci ove marke s originalnom gumom. Stoga je posebno zanimljivo postojanje vodoravnog niza od četiri neponištene marke koji se nalazi u "British Library".

Tekst: Nepoznati autor, "Glasilo FD Zaboky", Foto: Svijetfilatelije.net

Poštanska marka - atribut državnosti

Ako neki, ma kako mali otok poželi biti država, izdat će poštansku marku. Marka mu udara pečat državnosti, kao što mu mora ocrtavaju granicu. Gusta i zatvorena forma otok čini neizmjernim. Tako je i marka otočić u moru povijesti i zemljopisa prema kojem se mora odrediti. Posebno onda kad povijest počinje iznova, a zemljopis joj se prilagođuje. Dana 25. lipnja 1991. godine Sabor je proglasio neovisnost Republike Hrvatske. Još prije međunarodnog priznanja, 9. rujna 1991. godine izdana je redovita marka s nazivom države. Marka je popratila rađanje Republike Hrvatske, iskazala njezine temeljne vrijednosti, bitne datume i događaje. Trobojnica i grb napokon su legalno ušli u ikonografsku bazu dizajna maraka. Isto tako će se, u ravnopravnom sudjelovanju na raspis europskih tema, osjetiti i približavanje europskoj zajednici, ali taj zlatni sloj trijumfa nije prekrio zločin agresije na Hrvatsku i muku ratnih godina. Kako prolazi vrijeme, koje ponekad liječi rane, na malim nazupčanim pravokutnicima ostat će krik vukovarskog djeteta, uspomena na Zbor narodne garde ili ponos obrane Šibenika: "Obadva! Obadva!", kada su srušena dva agresorska zrakoplova. Osim što je atribut državnosti, marka je izvor obavijesti o povijesti i zemljopisu, umjetnosti i znanosti, kulturi i sportu, fauni i flori te drugo. Marka nije pasivna pratiteljica stoljetnog kalendara. Ona iznova vrednuje sva navedena područja, bacajući novo svjetlo na još nedavno potisnute sadržaje. Marka također proizvodi suvremenu povijest. Ona je element zajedništva Hrvatske sa svijetom u izdanjima na zajedničke teme te u suizdanjima s pojedinim državama (npr. Austrija, Belgija, Slovenija i druge). Malena marka intimno sudjeluje u našem svakodnevnom životu i njegovim obredima. Ona sama postaje čestitka i lijepa misao onome kome se šalje pismo. Hrvatske su marke hvaljene i zapažene zbog modernosti, mladosti i inovativnih rješenja, na čemu se posebno nastojalo. One su dobile svjetska priznanja i Hrvatskoj osigurale visok ugled na ovome specifčnom polju. Riječ je o filatelističkim nagradama za najljepše i najbolje marke, kao i onima za umjetničku i dizajnersku vrijednost, koja su dodijeljena na natjecanjima za najljepšu marku koja organizira francuski filatelistički časopis Timbroloisirs, WIPA - austrijsko filatelističko udruženje iz Beča, Filatelističko udruženje sedam općina regije Veneto iz Asiaga te međunarodna filatelistička natjecanja koja organizira Svjetski poštanski savez (UPU - Universal Postal Union). Upravo na desetu godišnjicu izdavanja maraka Hrvatska pošta d.d. za marku posvećenu stotoj obljetnici Društva hrvatskih književnika, koju je oblikovao mladi dizajner Orsat Franković, dobila je nagradu Asiago i zlatnu kolajnu predsjednika Talijanske Republike.

Kruh i vino, marke na temu gastronomije iz serije "Europa" izdane 9. svibnja 2005. godine

Ova se nagrada smatra filatelističkim "Oscarom" ili bolje rečeno, malim "Nobelom", a Hrvatskoj su je dodijelili najugledniji svjetski umjetnici kakvi su filmski režiser Ermanno Olmi ili pisac Mario Rigoni Stern. Za rad istog autora (Orsat Franković): Kruh i vino, marke na temu gastronomije iz serije "Europa", u Asiagu su nagrađene kao najljepše na svijetu u 2005. godini. Otvorena vrlo različitim estetikama i likovnim vrijednostima, Hrvatska pošta d.d je na svjetsku scenu unijela marku koja se vizualno neprekidno obnavlja i unosi iznenađenja. Tu je tradicionalna ljepota realističkih prizora, duhovite dizajnerske abrevijature, filigranski grafički ispisi, vješto korištenje verbalnih znakova, vizualne evokacije baštine i futuristički minimalizam. Udovoljavajući rutini redovitih izdanja, Hrvatska pošta d.d. je markom ipak legitimirala državu, kao možda ni jedna druga institucija, u prvom redu suvremenošću, raznolikošću i autorskom izvornošću. Tako je Hrvatska pošta d.d., proizvodeći ove marke, počela proizvoditi i novu filatelističku publiku. Marka, taj mali otočić civilizacije i kulture, čuva svoju autonomiju u povoljnim i nepovoljnim okolnostima, u miru i u ratu, nadmećući se s oskudicom i odgajajući publiku za novo razumijevanje. Takav otoćić mali je svijetionik čija zraka dopire daleko.

Tekst: dr. Željka Čorak, posta.hr, Foto: Svijetfilatelije.net

Prve austrijske poštanske marake

Ideja o prvoj oznaci plaćene poštarine, a koja neće biti samo prostoručno napisana oznaka, vezana je uz Pariz i 1653. godinu kada su u poštanski promet uvedene banderole s natpisom "port paye" (poštarina plaćena), a s kojima bi se omatalo pismo. Ova praksa nije dugo "živjela" te se nije proširila po svijetu. Do pojave nove oznake plaćene poštarine protekao je dugi niz godina, a onda se 1. svibnja 1840. u Ujedinjenom Kraljevstvu pojavio mali kvadratić s crnim otiskom profila kraljice Viktorije i oznakom vrijednosti u iznosu od jednog penija. Žigom poništen kvadratić označavao je da je poštarinu u potpunosti platio pošiljtelj. Riječ je o prvoj poštanskoj marci - "Penny Black", a s njom je započelo i filatelističko razdoblje u poštanskom prometu. Ideja o prvoj marci potječe od 13. veljače 1837. godine i Sir Rowlanda Hilla. Danas je zbog toga uvriježeno mišljenje kako je Ujedinjeno Kraljevstvo domovina prve marke, a da je Sir Rowland Hill njezin otac. To je samo djelomično točno. Prema posljednjim istraživanjima, ideja o prvoj marci se prije nego u Ujedinjenom Kraljevstvu pojavila u Švedskoj i Grčkoj, a najranije se pojavila u Austriji 1836. godine. Ideja je potekla od Slovenca Lovrenca Košira, ali tada nije izazvala posebno zanimanje austrijske poštanske administracije. Austrija je svoju prvu marku uvela točno deset godina nakon prve marke - "Penny Black", a za to vrijeme je cijeli niz tadašnjih europskih zemalja (Švicarski kantoni Zürich i Geneva 1843., Basel 1845., Bavarska, Belgija i Francuska 1849. godine) i ostalih izvan europskih zemalja (Brazil 1843., SAD 1845. odnosno 1847., Mauricijus 1847., Trinidad 1847. i Bermuda 1848. godine) ih već uveo u promet. Odluka o izdavanju maraka donesena je u Austriji krajem 1849. godine, a 5. veljače 1850. godine odobren je crtež. Dana 26. ožujka 1850. godine donesena je Naredba Z61 H.M. br. 195 o tiskanju maraka, a naredbama br. 968 do 1132. određene su daljnje pojedinosti te je određen datum puštanja u promet - 1. lipnja 1850. godine. Taj dan su svi poštanski ured u Carstvu morali započeti s uporabom i prodajom maraka. Iako nisu sačuvani podaci o osobi koja je izradila crtež za spomenute marke, pretpostavlja se da je to uradio izvjesni g. Herz koji je bio namještenik Državne tiskare u Beču u kojoj su marke i tiskane. Kako su rokovi za izradu maraka bili vrlo kratki, sav posao je napravljen u velikoj žurbi te je crtež vrlo jednostavan i predstavlja austrijski carski grb uz dodatak oznake vrijednosti u kreuzerima odnosno centesima (pokrajine Lombardija i Venecija).

Prve austrijske poštanske marke

Ovo je trebalo biti samo privremeno izdanje, a vrlo ga je brzo trebalo naslijediti izdanje s prikazom glave monarha na marci, što je bila uobičajena praksa u ono vrijeme. Rez pramatrice na čeliku izradio je tadašnji poznati austrijski rezbar Josef Tautenhay, a danas se ta matrica čuva u bečkom poštanskom muzeju. Pramatrica, koja nije imala oznaku vrijednosti, bila je upotrebljena za izradu deset matrica iz bakra, a one su također bile bez oznake vrijednosti. Tek iz tih matrica je stereotipnim putem izrađeno deset primjeraka radnih matrica, također bez oznake vrijednosti, a koje su na njih naknadno ulemljene. Sa svake od tih radnih matrica izrađena je galvanoplastičnim putem nova matrica potrebna za izradu tiskarskih formi. Razlog ovako komplicirane izrade bila je ograničena otpornost radnih matrica. Radna ploča sastojala se od 240 klišeja, koji su bili umnoženi stereotipnim putem. Klišeji nisu bili ulemljeni, nego je svaki kliše bio umetnut u okvir, a razmak među njima je bio ispunjen slijepim materijalom. Na ovaj su način bile sastavljene sve radne ploče za tiskanje austrijskih maraka do 1867. godine. Razlog tiskanja posebnih vrijednosti u centesimima za pokrajine Lombardiju i Veneciju je bio taj što je u Austriji u uporabi bio papirni novac - forint, a u tzv. talijanskim provincijama srebrna valuta koja je uvijek vrijedila nekoliko postotaka više od austrijske papirnate valute. Tečaj je bio određen u omjeru 1 kreuzer = 5 centesima. Marke čija je vrijednost bila tiskana u kreuzerima, nisu se mogle koristiti u tzv. talijanskim provincijama, dok su se ove druge marke mogle koristiti i u dijelu Carstva gdje je vrijedio papirnati novac. Tiskarski arak sastojao se od četiri prodajna arka, a svaki prodajni arak od 64 polja u osam redova (sedam redova s osam maraka i jedan red s četiri marke i četiri Andrijina križa). Andrijini križevi nisu imali frankaturnu vrijednost, već im je svrha bila samo da popune arak. Kako je u ono vrijeme tečaj austrijskog guldena bio 1 gulden = 60 kreuzera, zbog jednostavnijeg obračunavanja prodajnih araka, arak se tiskao u formi 60 maraka, a ne 100 što je tada bilo uobičajeno.

Prema Naredbi Z61 H.M. br. 195 Ministarstva trgovine (pod čijem ingerencijom je tada spadala i poštanska administracija) određeno je da se tiskaju sljedeće vrijednosti (tablica)

Njihova pozicija u arku je uvijek bila u posljednjem osmom redu, s time da su se mogli nalaziti bilo na početku, na sredini ili na kraju reda, ali uvijek sva četiri u nizu. Dana 16. svibnja 1850. godine, svega 14 dana prije puštanja u promet, već tada tiskanih maraka, Ministarstvo trgovine je odlučilo promijeniti poštansku tarifu, a time su se kao nepotrebne pokazale marke vrijednosti 12 kreuzera, odnosno 60 centesima. Naredbom Z 851 od 8. lipnja 1860. godine naređeno je uništavanje svih araka spomenutih nominala te je prema zapisniku ukupno spaljeno 998.840 maraka (4.166 araka) nominale 12 kreuzera, odnosno 499.920 maraka (2083 arka) nominle 60 centesima. Iako spomenute marke nisu nikada bile u poštanskoj uporabi, ipak se sačuvalo nekoliko komada maraka nominale 12 kreuzera s bečkim "Franco" žigom. Zbog spomenute promjene tarife ukazala se potreba za izdavanjem dvije nove nominale, odnosno marake nominale 9 kreuzera i marke nominale 45 centesima, obje u plavoj boji.

Poštanska marka nominale 9 kreuzera

Kako nije bilo dovoljno vremena za pripremu ovog novog izdanja, pristupilo se najjednostavnijem mogućem riješenju. Uzete su već gotove ploče s kojim su izrađene marke od 6 kreuzera i 30 centesima te su iz klišeja izbijene stare brojke, a ulemljene su nove. Pri kasnijem dotiskivanju korištene su novo izrađene ploče. Tiskanje svim nominala ovih maraka izvršeno je na različitim vrstama gumiranog papira, a arci nakon dovršetka tiskanja nisu bili zupčani te su ove marke bile u redovitoj prodaji i uporabi samo u nezupčanom obliku. Nakon što su sve marke tiskane, Državna tiskara u Beču je započela s dostavljanjem cijelih tiskarskih araka pojedinim poštanskim direkcijama, a koje su zatim trebale te arke rezati (jako rijetko su poštanskim uredima greškom slani cijeli tiskarski arci) za prodaju te ih distribuirati svojim poštanskim uredima. Marke prvog izdanja su bile u prometu do 31. prosinca 1858., a u tih osam godine sve vrednote su dotiskivane u nekoliko navrata (što je i razlog velikog broja slučajnih pogrešaka, znatnih razlika u boji te razlika među markama različitih dotiskivanja).

Dio prodajnog arka (sedmi i osmi red) probnog otiska marke nominale 3 kreuzera u crnoj boji

Godine 1859. izvršeno je komisijsko uništavanje 39 sanduka ovih maraka, ali nije poznato točno koje nominale i u kojoj količini. Svega nekoliko godina nakon toga izašao je nalog c. i kr. Ministarstva trgovine o izradi novotiska svih nominala prvog izdanja (osim spomenutih povučenih nominala od 12 kr. i 60 cent.). Razlog donošenje ove odluke ima dvije verzije: prva, da su novotisci tiskani za potrebe filatelističke zbirke prestolonasljednika Rudolfa (koji je 1865. godine imao samo 7 godina) i druga, pojačana potražnja filatelista i trgovaca za ovim markama te međusobna razmjena maraka između država Svjetskog poštanskog saveza (UPU - Universal Postal Union) nakon konferencije u Lisabonu. Novotisci su tiskani u nekoliko navrata (1866., 1870., 1884., 1887. i 1894. godine) te nisu nikada bili u poštanskoj uporabi.

Tekst: Jurica Vučetić, "Zadarski filatelist", Prilagodio: Matija Polić, ing. stroj., Foto: Svijetfilatelije.net

Marke iz taljanske enklave - Campione d’Italia

Malo koje mjesto na svijetu u svom grbu ima puža, a još rjeđe su heraldičke kombinacije puža i vrha biskupskog štapa. Upravo takav grb zaštitni je znak gradića Campione d’Italia na obali jezera Lago di Lugano (zovu ga i Ceresio), posve okruženog Švicarskom, iako pripada Italiji. Riječ je o jedinoj talijanskoj enklavi koja broji oko 3.000 stanovnika, a svoje današnje prihode uglavnom zahvaljuje iznimno popularnoj kockarnici za koju mnogi tvrde da je najveća u Europi. Neuobičajen status ovoga grada, korijene ima u davnoj prošlosti: područje je pripadalo langobardskom zemljoposjedniku Totonu koji ga je 777. godine darovao milanskoj crkvi Svetog Ambroza. Nakon što je punih tisuću godina Campione d’Italia bio u posjedu crkve, našao se u vlasništvu pokrajine Lombardije, da bi napokon zajedno s njom postao dijelom Kraljevine Italije. Njegovi današnji stanovnici, od kojih jednu trećinu čine stranci, u odnosu na državljane Italije kao zemlje matice uživaju mnoge pogodnosti - plaćaju mnogo manje poreze, podliježu švicarskom carinskom zakonu i služe se švicarskim francima, a ne eurima. Voze automobile s registarskim oznakama švicarskoga kantona Ticino, telefonske linije su švicarske, a električna energija dolazi iz Italije. Campione d’Italia je od matične Italije udaljen petnaestak kilometara, ali potrošnja struje plaća se švicarskim francima u Švicarskoj pošti. Zbog neuobičajenog zemljopisnog, ali i političkog položaja, koji je posebno do izražaja došao u Drugom svjetskom ratu, 1944. godine u prometu se našao niz od sedam gradskih maraka s natpisima "R.R. POSTE ITALIANE Comune di Campione", ali s nominalnom vrijednošću izraženom u švicarskim francima. Međutim, njima su se mogle frankirati samo pošiljke za dostavu na području grada te pošiljke za Švicarsku i Lihtenštajn.

U prometu se 1944. godine našao niz od sedam gradskih maraka

S njima je bio potpisan poseban poštanski ugovor, a sve pošiljke za druge dijelove svijeta trebalo je frankirati švicarskim markama. Naime, u ratno vrijeme enklavu je od matice zemlje dijelilo područje neutralne Švicarske pa su se te marke u prometu našle sukladno nalozima i dopuštenjima talijanskog poslanstva u Bernu. Posve neočekivano u uporabi su ostale vrlo dugo i iz prometa su bile povučene tek 31. svibnja 1952. godine. Otad se u talijanskom poštanskom uredu u Campione d’Italia za pošiljke upućene u Švicarsku prodaju švicarske marke (poništavaju se na drugoj strani jezera - u poštanskom uredu Luganu), a talijanske marke se lijepe na pošiljke za sve druge dijelove svijeta. Sve do pojave fašizma u Italiji grad je bio poznat kao Campione, a dodatak d’Italia koji se i danas koristi dobio je na izričit zahtjev Benita Mussolinija.

Tekst: prof. Jurica Miletić, "Meridijani", Foto: Svijetfilatelije.net

Kako je nastala marka za III. Filatelističku izložbu HFS-a

Krajem 1941. godine počeli su u Hrvatskom filatelističkom savezu razgovori o budućoj izložbi, koju je HFS namjeravao prirediti. To je trebala biti treća izložba, koju je HFS već tradicionalno priređivao svake druge godine. Uslijed osobitih prilika mislilo se ovu izložbu odgoditi, a bilo je zamišljeno, da se priredi već slijedeće godine. Međutim prošao je dan marke, a bila je na izmaku već i 1942. godina, a da se s konkretnijim radovima oko izložbe nije moglo započeti, iako je Ministarstvo prometa još 1941. godini odobrilo izdavanje izložbenih maraka u korist HFS-a. U jesen 1942. godine zaključeno je, da se izdaju tri marke prema crtežima, koji će prikazivati grbove naših najstarijih gradova Požege, Varaždina i Križevca. Izrađeni su projekti za neke od tih maraka te uručeni Karlu Seizingeru, koji je trebao izraditi rezove. U razgovoru s Karlom Seizingerom vidjeli smo, da bi on najrađe, da se ostave slobodne ruke i da on sam od postojećih slikarskih radova naših umjetnika izabere djelo, prema kojem bi izradio rez. Dobili smo dojam, da bi on želio izabrati nešto što bi i njega veselilo, nešto što bi odgovaralo njegovoj tehnici tehnici i ponijelo da izradi pravo umjetničko djelo. Shvaćajući Karla Seizingera, da savršena djela nastaju samo potpunim saživljavanjem umjetnika s predmetom, koji izrađuje, HFS je pristao na njegov prijedlog. Bila je prošla kasna jesen, a mi smo čekali što će Karlo Seizinger izabrati. Često smo se sastajali, ali on nije ništa govorio, a mi smo ga pustili, da sam progovori. Nismo ga o marci ništa pitali. Došao je i Božić 1942. godine. Na sam Badnjak došao je Karlo Seizinger, da nam zaželi prema običaju sve dobro i donio je svoju "čestitku. Na vrlo lijepom kartonu otisnut je rez slike Vladimira Kirina, koja nam prikazuje Stari Dolac. Ispod slike urezana su dva imena: V.Kirin pinx. - K. Seizinger sculp, a ispod toga "Stari Zagreb". Na lijevoj polovici kartona piše: "Fröhliche Weihnachten ung Glückliches Neues Jahr wünscht K. Seizinger u. Frau". Omot s ovim kartonom predao mi je Karlo Seizinger s nekom posebnom gestom i živim sjajem, koji se zapažao u njegovim velikim očima. Odmah sam shvatio: to je trebala biti buduća marka za III. Filatelističku izložbu HFS-a.

Karlo Seizinger za svojim radnim stolom

Pravo remek djelo rezbarske umjetnosti veselo je prihvatila savezna uprava i početkom slijedeće godine po završenim poslovima oko maraka "Zrinjskih" i "Frankopana" započet je rez marke. Vladimir Kirin dozvolio je da se prema njegovoj slici načini rez bezplatno te je isti naručen kod Hrvatske Državne tiskare. Istodobno započeti su pregovori za tiskanje s Državnom tiskarom u Beču. Karla Seizingera zamolili su, da preuzme u ime HFS-a nadzor nad tiskanjem u Beču i njemu su prepustili izbor nijansa boje, dok je osnovne boje izabrao HFS, modru za marku, smeđu za blok. Dana 9. rujna obavijestilo nas je Ministarstvo prometa, da će se 120.000 maraka pretiskati pretiskom "Hrvatsko more 8.IX.1943.", a 11. rujna započeto je pretiskivanje na dva stroja u Hrvatskoj Državnoj tiskari. Tip slova izabrao je Karlo Seizinger te su napravljene dvije ploče za iste matrice. Tako je i drugo izdanje maraka u korist HFS-a dobilo pretisak. Kao što smo već prije spomenuli, marku je rezao po uljenoj slici Vladimira Kirina Karlo Seizinger, a tiskana je u Državnoj tiskari u Beču. Naklada maraka iznosi 560.000 komada, a tiskana je u arcima od 5 x 8=40 komada, naklada blokova iznosi 118.000 komada u arcima od 6 blokova. Kako bi do marke došli svi, koji su bili zainteresirani, HFS je odlučio objaviti pretplatu te je povišena prvobitna naklada od 280.000 na 560.000 komada.

Prigodna marka povodom III. Filatelističke izložbe HFS-a i pretisak "Hrvatsko more 8.IX.1943."

Povišenje naklade javljeno je tiskari u Beč naknadno, kad je prva količina bila već otisnuta. Kod ponovnog stavljanja ploče u tiskraski stroj, urezan je na donjem lijevom uglu ploče rimski broj II. Kao oznaka za drugu nakladu, koja se od prve ne razlikuje ni u boji ni u papiru. Od 7.000 araka druge naklade pretiskano je pretiskom "Hrvatsko more" 3000 araka, tako da imamo 4.000 araka bez pretiska s oznakom ploče II. Oznaka ploče vrlo je sitna i pada na mjesto gdje prolazi prvi red okomitog zubčanja te je stoga kod većeg diela maraka ova oznaka nestala. Na svakoj 22. marci u arku nalazi se na desnom krilu prozora znak rezbara "S" te tako imamo 11.000 nepretiskanih maraka s tom oznakom. Osim toga poznati su arci, kod kojih je izostalo zubčanje u prvom vodoravnom redu, kao i takovi, gdje nedostaje zubčanje u zadnjem vodoravnom redu. Nađeno je nekoliko araka, kod kojih je lievi rub dvaput zubčan u udaljenosti od 27 mm. Nađena su dva arka, na kojima je u predposljednjem okomitom redu dvostruko zubčanje. Kod blokovaje nađeno nekoliko nezubčanih komada, a poznat je blok s jako pomaknutim zubčanjem na desno. Svaki peti blok u tiskarskom arku imade znak rezbara "S". Izrađeno je nekoliko pokusnih otisaka na japan-papiru, na kojem je trebala biti otisnuta cijela naklada blokova. III .filatelistička izložba HFS-a održana je 12. - 15. rujna 1943. godine u Umjetničkom Paviljonu u Zagrebu, sa 35 izložaka u 158 vitrina. Osim što ovu marku mnogi filatelisti smatraju najjepšoom hrvatskom markom svih vremena, ova marka je proglađena njaljepšom markom Europe 1943. godine.

Tekst: Radoslav N. Horvat, "Hrvatska filatelija", Foto: Svijetfilatelije.net

Britanski poštanski muzej

U zgradi Freeling House u Phoenix Place u Londonu nalazi se jedan od najpoznatijih poštanskih muzeja - muzej Royal Maila. Muzej svojom impresivnom građom pokriva 360 godina britanske poštanske povijesti s bogatom zbirkom poštanskih dokumenata, maraka i žigove, mapa, postera, fotografija te objekata poput uniformi poštanskih službenika, strojeva za sortiranje, poštanskih sandučića i poštanskih vozila. Osim izloženog materijala, muzej omogućuje pristup bogatom arhivu dokumenata te aktivno sudjeluje na mnogim izložbama i organizira predavanja. Šetnja kroz ovaj interesantan muzej rezultirala je mnogim za nas novim saznanjima i zanimljivim podacima o povijesti poštanske službe u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sedamnaesto stoljeće uzima se kao početak moderne pošte - 1635. godine kralj Charles I. otvorio je kraljevsku poštu za javnu uporabu. Pošta se u to vrijeme prenosila tekličima pješacima, konjanicima i kočijama. Poštarina je ovisila o težini pošiljke i udaljenosti, a plaćao ju je primalac. Iz ovog "prvog stoljeća javne pošte" potiče i prvi službeni znak kojim se označavale pošiljke. Godine 1661. generalni postmajstor postaje Henry Bishop koji kao jednu od novina uvodi poštanski žig s datumom. Radilo se o malom okruglom žigu s oznakom dana i mjeseca kad je pošiljka poslana. Žigovi s datumom uvedeni su zbog bolje kontrole poštanske službe kako bi se spriječila nepotrebna kašnjenja pošiljaka. Ovi žigovi dobili su naziv "Bishop's mark" po čovjeku koji ih je prvi uveo u uporabu. Muzej Royal Maila u svojoj zbirci ima jedan od najstarijih primjeraka ovog žiga koji potiče iz 1664. godine.

Poštanski "teklič" iz 1647. godine

Slijedeći veliki događaj u razvoju britanske i svjetske pošte dogodio se nešto manje od 200 godina kasnije uvođenjem prve poštanske marke 6. svibnja 1840. godine. Prvom markom prekinut je sustav složenog plaćanja poštarine s malo mogućnosti kontrole - od 1840. godine sve pošiljke do 1 unce bez obzira kamo god poslane (unutar Ujedinjenog Kraljevstva) naplaćivale su se jednako - 1 peni. Muzej ima mnogo dokumenata vezanih uz reformu Sir Rowlanda Hilla i naravno sve o prvoj marci. Muzej prati razvoj prijenosa pošte u protekla dva stoljeća, s posebnim osvrtom na različite transportne tehnologije: od ranih prijenosa pješacima, konjima, preko željeznice, zračne i helikopterske pošte te raketne pošte.

Henry Bishop i njegov žig s datumom

U sekciji o transportu pošte može se saznati mnogo informacija, među kojima su neke neočekivane pa čak i bizarne. Evo nekoliko podataka koje vjerujemo niste znali:

• prva zračna pošta na svijetu organizirana je privremeno na relaciji London - Windsor povodom krunidbene svečanosti Georga V. - 9. rujna 1911. godine,
• popularni poštanski sandučići koji čine dio kulturne baštine Ujedinjenog Kraljevstva, uvedeni su 1853. godine. Njihov dizajn izradio je Anthony Trollope,
• London je dobio svoju poštansku podzemnu željeznicu 1927. godine i od tada njenim prugama prenosi se samo pošta, čime je izbjegnuta gradska gužva i ubrzan prijenos pošte,
• s otočića St. Kilda udaljenog 80 km od Hibrida, pošta se u razdoblju od 1855. do 1930. godine prenosila metodom "poruke u boci". Sva sakupljena pošta stavljala se u bocu koja je stavljana u drveno deblo. Za prijenos "poštanske boce" koristila se povoljna morska struja koja bi za vrijeme plime dovukla deblo do otoka. Poštanska uprava nagradila je onog tko je našao ovo neobično poštansko prometalo.

Nama filatelistima će svakako biti najzanimljivija bogata i obilna zbirka maraka i poštanske povijesti u kojoj se nalaze mnogi poznati primjerci i privatne zbirke. Najpoznatija je zbirka R.M. Phillipsa darovana 1965. godine. Zbirka se sastoji od 45 albuma maraka i 39 albuma poštanskih žigova. Dobar dio muzejske zbirke posvećen je prvoj marci - "Penny Black". Tu je jedinstven probni otisak tiskan 1. travnja 1840. godine u tiskari "Perkins Bacon & Fetch", koji se od originala razlikuje po tome što u donjim uglovima maraka nisu tiskana slova koja su im određivala poziciju.

Poruka u boci

Tu je još i osam prodajnih araka prve marke, nekompletni jer svakome nedostaje poneka marka (cijeli arak prve marke nije nigdje sačuvan). Od 1926. godine ovdje se pohranjuju svi probni otisci i eseji. Među zanimljivijima je komplet proba maraka s likom novookrunjenog kralja Edvarda VIII. pripremljenim za izdavanje 1936. godine. Marke su povučene zbog kontroverznog dizajna, a graver Eric Gill nastavio je s radom na markama koje nikada nisu izašle.

Tekst: Nepoznati autor, "Povećalo", Foto: Svijetfilatelije.net

Sveti Gabrijel, arkanđeo - patron poštara i filatelista

Anđeli su, po katoličkom učenju osobna, od Boga stvorena bića, koja "uvijek gledaju lice Oca nebeskoga" te su neposredni svjedoci njegovih velikih djela i razglašuju njegovu slavu (grčki angelos znači glasnik). Za razliku od ljudi, anđeli nisu vezani na tijelo. Oni su čisti dusi, a posjeduju veću moć nad materijom od čovjeka i veću sposobnost spoznaje. Nauka o anđelima (angelologija) razvrstava anđele u devet korova. Osmi su kor arkanđeli i među njih spadaju Mihael, Gabrijel i Rafael. Anđele, duhovna bića, nije moguće naslikati. Likovna se umjetnost domišlja pa ih uobičajeno prikazuje kao lijepa bića, nalik na mladiće ili djecu, s krilima. Krila su simbol njihove nesmetane pokretljivosti i nenavezanosti na vrijeme i prostor. U najranijim prikazima, iz prvih kršćanskih vremena, anđeli nemaju krila. Tu oznaku su im slikari počeli dodavati tek od 4. stoljeća. U Lukinom evanđelju arkanđeo Gabrijel je velika osoba i dva puta se pojavljuje.

Sveti Gabrijel, arkanđeo - poštari i filatelisti smatraju ga svojim patronom

Najprije starom svećeniku Zahariji najavljuje rođenje sina Ivana Krstitelja, a potom će Djevici Mariji prenijeti Božji upit i navijestiti dolazak Spasitelja kojega  će ona donijeti i biti mu majka. Na hebrejskom jeziku Gabrijel znači "Božja moć". Do reforme katoličkog kalendara 1969. godine kalendarski spomendan svetog Gabrijela bio je 24. ožujka, dan uoči blagdana Blagovijesti, a danas je zajedno s Mihaelom i Rafaelom, 29. rujna.  Arkanđela svetog Gabrijela papa Pio XII. apostolskim je breveom od 1. travnja 1951. godine proglasio zaštitnikom telekomunikacija i obavijesnih medija, a poštari i filatelisti smatraju ga svojim patronom.

Tekst: Nepoznati autor, katolici.org, Foto: Svijetfilatelije.net

"Ice House" - omotnica

Prije nekoliko godina, točnije 4. siječnja 2006. godine, dogodila se rijetka situacija: nakon više od 38 godina nakon što je ukradena i netragom nestala pojavila se omotnica koja je svjetski raritet. Radi se o tzv. "Ice House" omotnici, jedinoj poznatoj omotnici s američkom markom 90c izdanoj 1869. godine koja prikazuje predsjednika Abrahama Lincolna. Svjetska filatelistička javnost s oduševljenjem je popratila ponovni pronalazak omotnice jer smatralo se da je nepovratno izgubljena. Priča je počela davne 1873. godine. Naime, 8. kolovoza 1873. godine pismo je iz Bostona poslano Jamesu H. Bancroftu u Calcuttu, Indija. U adresi se spominje i krajnje odredište "East Indies", otočje nedaleko od Indije. U adresi se također spominje i "Ice House", kao dodatni opis odredišta primatelja pisma. Iz tog dodatnog opisa u adresi je i neslužbeno ime omotnice. Pismo je frankirano s jednom markom 90c Abraham Lincoln te dodatno s markom 10c Thomas Jefferson i markom 12c Henry Clay, čime je jedino poznato pismo s markom 90c Abraham Lincoln izdanoj 1869. godine. Pismo je otkriveno prije 1. svjetskog rata, a nađeno je u vreći materijala koji je istočnjačkom lučkom trgovcu prodao mornar, koji je taj materijal nabavio u Indiji. U vreći je bilo nekoliko manje egzotičnih pisama te mnogo papira. Kada je pismo pronađeno već je bilo potrgano, na pismu je bila samo marka 12c Henry Clay, dok su ostale marke vremenom otpale s pisma. Marka 90c Abraham Lincoln nađena je među materijalom u vreći, a oblik pronađene marke te njezin žig idealno su se poklapali s ostacima na pismu. Druga nedostajuća marka nažalost nije pronađena u vreći, a trgovac je shvatio da se radi o 10c Thomas Jefferson te je nakon dužeg traženja uspio naći primjerak koji se dovoljno dobro uklopio u cjelinu pisma te tako rekonstruirao originalni izgled. Činjenica da je pismo rekonstruirano bila je poznata svim vlasnicima tog pisma. Posljednja javna prodaja pisma bila je 1943. godine, kada se navodi kao lot broj 175 na aukcijskoj prodaji zbirke Philipa B. Philipa koju je organizirala aukcijska kuća J.C. Morgenthau & Co. u vremenu od 12-14. travnja 1943. godine. Procijenjena vrijednost pisma bila je 1000 USD, što je za to vrijeme bio pristojni iznos. Na toj aukciji za nekih 300-400 USD kupuje je J. David Baker, veliki sakupljač američke poštanske povijesti 19. stoljeća koji tijekom 50-ih i 60-tih godina prošlog stoljeća stvara spektakularnu zbirku američke poštanske povijesti 19. stoljeća. Tijekom 1967. godine od ukupne zbirke stvara posebnu selekciju - najboljih 250 omotnica.

"Ice House" omotnica

Početkom prosinca 1967. godine tako selektirana zbirka, uključujući i "Ice House" omotnicu, ukradena je iz sefa u kući J. Davida Bakera (zanimljivo je da su iste noći u Indianpolisu ukradene još dvije vrijedne filatelističke zbirke). Tijekom godina zbirka je pronađena, ali u njoj su nedostajale dvije omotnica: ,"Iice House" je jedna od njih. Pronađena zbirka nije vraćena J. Davidu Bakeru jer je zbirka bila osigurana, a J. David Baker se naplatio od osiguravajućeg društva nekoliko mjeseci prije nego što je zbirka ponovno otkrivena. Osiguravajuće društvo zbirku nije željelo prodati J. Davidu Bakeru, već je zbirka 1978. godine prodana putem aukcije organizirane od aukcijske kuće Robert A. Siegel Auction Galleries za više od 770.000 USD. U cijeloj priči vlasnik zbirke je prošao najgore: svi ostali uključeni u priču i osiguravajuće društvo i aukcijska kuća, zaradili su puno više. Kako je to u većini američkih priča, sada kada je omotnica pronađena nije sasvim jasno čije je vlasništvo nad omotnicom. Izgleda da se J. David Baker tijekom nagodbe s osiguravajućim društvom uspio izboriti za povrat "Ice House" omotnice ako se ona ikada pronađe. Osiguravajućem društvu je takva nagodba odgovarala jer se tako očito smanjila isplata odštete, a već tada se sumnjalo da će se pismo ikada pronaći, odnosno da je marka 90c vjerojatno skinuta s pisma i prodana kao rabljena marka. Situaciju posebno komplicira činjenica da je od trenutka ponovnog pronalaska ,"Ice House" omotnice osiguravajuće društvo koje je isplatilo odštetu već tri puta prodano te se pojavilo i nekoliko odvjetnika koji kroz te prodaje i kupovine osiguravajućeg društva polažu pravo na omotnicu. U Chicagu 4. siječnja 2006. godine u filatelističku trgovinu Stamp King vlasnika Charlesa Berga ušao je stariji par s tri omotnice koje su pronašli čisteći kuću preminulih daljnjih rođaka, interesirajući se o njihovoj vrijednosti. Prva omotnica koju su pokazali bila je bezvrijedna, poderana po pola, druga je bila nešto uobičajeno. Kada su vlasniku filatelističke trgovine pokazali treću omotnicu, njemu se svijet vjerojatno okrenuo naopačke. Nije bilo teško prepoznati tako poznato pismo, ali vlasnik je znao za davnu krađu te je odmah pozvao policiju. Nakon ispitivanja u policiji par koji je donio "Ice House" omotnicu pušten je bez podizanja bilo kakve optužbe jer je policija zaključila da nisu pojma imali o čemu se u cijeloj priči radi. Sama marka je rijetka po sebi jer davne 1869. godine, kada je ova marka izdana, 90c je bio veliki iznos i poštarina tog iznosa značila je poštansku pošiljku velike težine na veliku udaljenost.

Marke izdane kao dio tzv. Pictorial (slikovnog) izdanja 1896. godine*

Uz ovu marku i ostale marke izdane kao dio tzv. Pictorial (slikovnog) izdanja 1896. godine, vezano je još nekoliko zanimljivosti. To izdanje prvo je dvobojno američko izdanje. Dotadašnje američke marke sve redom su bile jednobojne, dok su čak četiri marke, (15c, 24c, 30c, 90c), iz ovog izdanja dvobojne. Za to izdanje prvi puta su upotrijebljeni slikovni motivi, čak tri marke imaju slikovne motive, (15c, 24c, 30c), za razliku od dotadašnjeg isključivog korištenja motiva dotadašnjih predsjednika. Tri marke iz ovog izdanja koriste i dotadašnje uobičajeno rješenje portreta predsjednika. Marke ovog izdanja promijenile su i dotadašnji format marke: marke su manje, skoro kvadratnog oblika, tako da je šest vrednota maraka, (1c, 2c, 3c, 6c, 10c, 12c), tiskano u tiskarskim arcima od 300 maraka, (dva šalterska arka po 150 maraka), dok su preostale četiri vrednote (15c, 24c, 30c, 90c), tiskane u uobičajenim arcima od 200 maraka. Marke prikazuju slijedeće motive: 1c (Franklin), 2c (poštanski jahač na konju), 3c (vlak s parnom lokomotivom), 6c (Washington), 10c (patriotski motiv orla raširenih krila iznad štita), 12c (parobrod SS Adriatic), 15c (iskrcavanje Kolumba), 24c (potpisivanje Deklaracije o nezavisnosti), 30c (patriotski motiv orla raširenih krila iznad štita, isti motiv kao na marci od 10c, samo dvobojan) i 90c (Abraham Lincoln).

*Napoomena: marka 15c nije greškom prikazana dva puta jer s obzirom na razlike u dizajnu ove marke dodijeljena su joj dva kataloška broja te zato i prikaz dvije na prvi pogled identične marke.

Tekst: Nepoznati autor, "Glasilo FD Zaboky", Foto: Svijetfilatelije.net

Poštanski sandučići

Poštanski sandučići se kao praktično sredstvo za predaju pisama javljaju znatno prije upotrebe prve poštanske marke "Penny Black" tiskane 1840. godine. Nekad su zaprimali ljubavna pisma i vijesti iz dalekih zemalja, ali u vrijeme "inboxa", promo-materijala i računa koji ne prestaju dolaziti, sandučići su postali nemili podsjetnik na rutinu svakodnevice. Sandučići su postali popularni u većem dijelu Europe krajem 19. stoljeća. Parižani su sandučiće koristili stoljeće ranije od ostatka Europe, a u Rusiji su se prvi javni sandučići pojavili 29. veljače 1888. godine. Budući da su ruski sandučići bili relativno lagani i napravljeni od drveta i metala, lopovima su bili privlačna meta te su vrlo brzo nestajali. Kasnije su prešli na proizvodnju sandučića od lijevanog željeza, koji su težili i do 40 kilograma. U početku su uglavnom bili plavi, a potom crveni da bi se lakše uočili. Na prednjoj strani ostavljen je prorez za ubacivanje pisma ispod kojeg je napisano kratko uputstvo za korištenje. Sredinom 19. stoljeća češki bravar Vencel Viček napravio je sandučiće za pisma koje se praznilo otvaranjem s donje strane prilikom čega su pisma padala u vreću.

Poštanski sandučić

Moderni sandučići sasvim su drugačiji, žarkih su boja, puno sigurniji za one koji to žele, a i puno laganiji od onih starinskih. To su sandučići za one koji vole minimalizam, inspirirani nekim drugim predmetima iz svakodnevnog života ili čak samim svojim sadržajem.

Tekst: Matija Polić, ing. stroj., Foto: Svijetfilatelije.net

Poštanske marke za očuvanje životinjskih vrsta

U svijetu je poznato 1.770.000 životinjskih vrsta, a pretpostavlja se da ih je gotovo stotinu puta više. Alarmantan podatak je da svakog dana, zbog gubitka staništa, lova i iskorištavanja te onečišćenja atmosfere, tla i vode u svijetu izumre 50 do 100 vrsta biljaka i životinja. Znanstvenici tvrde da je stopa izumiranja danas 40% veća od normalne. Neke vrste izumiru nepovratno, a životinje uglavnom ugrožava čovjek na različite načine. Među ugroženim životinjama, trećina su vodozemci, četvrtina sisavci, a osmina ptice. Ako ih se ne zaštiti, kako ističu znanstvenici, buduće generacije ih neće upoznati. U posebno ugrožene vrste, primjerice, spadaju: riječni dupin, dugonosi ježak, hirola antilopa, crni i sumatranski te javanski nosorog, afrički divlji magarac, azijski slon, divovske i crvene pande, sredozemna medvjedica, spori loris i drugi. Prema podatcima iz prvog "Crvenog popisa Hrvatske", objavljenog u nakladi Zavoda za zaštitu prirode, u Hrvatskoj je ugroženo 412 divljih životinja. "Crveni popis" sastavlja se od 1993. godine i jedan je od temeljnih dokumenata svake zemlje, koji pokazuje koliko je neka vrsta biljaka, životinja i gljiva u opasnosti od izumiranja. Najugroženije životinjske vrste u našoj zemlji su dobri dupin, glavata želva, sve vrste šišmiša te neke vrste ptica, posebice grabljivice i močvarice. Najveća međunarodna nevladina organizacija na svijetu koja se brine za očuvanje životinjskih vrsta je World Wide Fund For Nature (Svjetski fond za očuvanje prirode - WWF). Fond ima više od 5 miljuna članova diljem svijeta koji rade u 90 zemalja te podupire više od tisuću projekata za očuvanje i zaštitu okoliša diljem svijeta. Cilj Fonda je rješavanje globalnih probleme čovječanstva i divljih životinja, a to su: promjena klime, smanjenje toksičnih otpada, očuvanje oceana i pitke vode, zaustavljanje siječe šuma i očuvanje biljnih te životinjskih vrsta. Sve je započelo 1960. godine kada je ugledni britanski biolog Sir Julian Huxley otišao u Afriku. Na vlastito zaprepaštenje otkrio je da se u mnogim dijelovima Afrike na različite načine provodi brutalno istrebljenje životinja.

Sir Peter Scott (14. rujan 1909. - 29. kolovoz 1989.) - jedan od osnivača WWF-a i tvorac logotipa

Nakon povratka u London pisao je članke u kojima je upozorio britansku, ali i svjetsku javnost da bi veći dio regije u Africi mogao nestati u idućih 20 godina. Mala, ali utjecajna grupa iz Europe, 11. rujna 1961. godine sastavljena od znanstvenika, prirodoslovaca, poslovnih i političkih vođa, predvođena Sir Julianom Huxleyem, Maxom Nicholsonom i Sir Peterom Scottom, osniva Fond za očuvanje divljih životinja sa sjedištem u Morgesu (Švicarska). Prvi predsjednik WWF-a je bio princ Bernhard od Nizozemske. Cilj WWF-a je u budućnosti potvrditi ulogu vodećeg lidera s utjecajem na najvećoj mogućoj razini i istovremeno čvrsto djelovati na terenu u očuvanju prirode na planeti. Poštanske marke pomažu zaštiti ugroženih životinjskih vrsta. Jedan od načina prikupljanja sredstava je i izdavanje serija maraka pod nazivom "WWF Stamp Collection". To je najveći stalni izdavački program maraka na svijetu. Od 1983. godine do danas izdano je više od tisuću različitih maraka s 622 životinjske vrste u 212 zemalja. Svake godine do 18 različitih zemalja izdaje marke s vlastitim ugroženim životinjama. Da bi se neka zemlja uključila u program, mora ispuniti stroge uvjete koje postavlja nositelj licence WWF-a, a to je agencija Groth AG iz Unterägeria u Švicarskoj. Groth AG određuje vrstu životinje koja će biti na marci ili u seriji (uvijek četiri), nominalnu vrijednost, odnosno kupovnu cijenu koju Grott AG plaća za jednu marku, bez obzira na njezinu nominalnu vrijednost. Životinje odabrane za motiv marke moraju biti ugrožena vrsta u zemlji izdavaču. Jedna životinja može bit samo jednom uvrštena u program. WWF International zadržava pravo odobrenja vrste koja će se nalaziti u seriji, odobrava likovno rješenje, uvjetuje izgled i opremu arka, žiga i ostalog. Groth AG nudi zemljama izdavačima svoje provjerene suradnike na izradi maraka, crtače i slikare.

Prvo hrvatsko izdanje maraka u suradnji sa WWF-om

Tako je naše prvo izdanje od četiri marke, s motivom oštroglavog žutokruga u suradnji s WWF- om radio Owen Bell, umjetnik iz Australije. Komplet WWF kolekcije koju Groth AG distribuira, osim maraka koje tiska zemlja izdavač, sadrži: četiri omotnice prvog dana, četiri maximum karte, tekst koji za kolekciju piše vojvoda od Edinburgha i opširan tekst koji o ugroženoj vrsti pišu stručnjaci. Tekst je preveden na deset jezika te opremljen ilustracijama u boji. Svaka marka iz ove serije ima u slici marke zaštićeni logotip Fonda WWF i znak pande te se po tome ove marke razlikuju od ostalih maraka s motivom iz zaštite prirode i okoliša. Upravo, jedan od osnivača WWF-a, Sir Peter Scott, osmislio je panda logotip ove organizacije. Ako Vas zanimaju marke u izdanju WWF-a više informacija možete pronaći - OVDJE

Tekst: Igor Černigoj, "Zadarski filatelist", Foto: Svijetfilatelije.net

Povijest poštanskog roga

Mnoge će zanimati kada se prvi put pojavio poštanski rog - kraća šetnja kroz povijest otkriva nam da je to bilo prije pojave prvih službenih poštanskih odora. Rog u poštanskoj službi prva je upotrijebila najpoznatija poštanska obitelj Taxis, koja ga je ucrtala u svoj plemićki grb. Plemićka obitelj Taxis podrijetlom je iz sjeverne Italije. Tasso je njihovo talijansko prezime, a u prijevodu znači jazavac. Ova obitelj je punih 400 godina organizirala poštanski promet u gotovo cijeloj Europi. Već u 15. stoljeću organizirali su ustaljene poštanske pravce (na svakih 5 milja bili su razmješteni glasnici, odnosno konjanici). Glasnici su svoj dolazak najavljivali rogom i time davali znak da se idući glasnik mora pripremiti da preuzme pošiljku. Kada je obitelj Taxis u poštansku službu uvela i kola za prijevoz putnika, kočijaši su obvezatno nosili poštanski rog kojim su gostioničarima (mnoge su gostionice ujedno bile i poštanske postaje) najavljivali svoj dolazak da bi im na vrijeme pripremili odmorne konje. Kako je poštanski rog postao važno sredstvo za što bolje odvijanje poštanskog prometa, donesen je 1747. godine i propis o nošenju poštanskog roga. Ovim je propisom utvrđeno da poštanski rog služi za najavu dolaska i odlaska glasnika (poštanske kočije), znak stanovništvu da donese svoje pošiljke, znak da se noću pošti otvore gradska vrata, pošti pritekne u pomoć za slučaj da kočija u noći ili magli zaluta ili bude napadnuta.

Poštanski rog

Na znak poštanskog roga sav promet na cesti morao se skloniti u stranu i propustiti poštanskog konjanika ili kočiju. Isto tako, glasnik nije mogao bilo kako puhati u rog, već je trebao odsvirati točno prema propisanim notama. Hrvatski plemići, koji su od države dobivali koncesiju za organiziranje poštanskog prometa, u svoj su plemićki grb ucrtavali poštanski rog. Poštanski se rog, izvezen na poštanskoj odori, prvi put registrira uredbom iz 1847. godine. Navedenom uredbom znak poštanskog roga izvezen je zlatnim koncem na oba kraja ovratnika kaputa. Prije pojave poštanskih odora zaštitni znak poštanske službe je bio rog.

Tekst: Nepoznati autor, posta.hr, Foto: Svijetfilatelije.net

Smithsonian National Postal Museum

Smithsonian National Postal Museum (Nacionalni poštanski muzej) u Washingtonu DC dio je Smithsonian instituta i jedan je od najvećih muzeja ove vrste u svijetu. Muzej je podijeljen na galerije u kojima se prikazuje američka poštanska povijest od kolonijalnog doba pa do danas. Glavna filatelistička galerija, koristi se za prikazivanje poštanskih maraka i zbirki posuđenih od filatelista, kao i materijal iz muzejske zbirke. Muzejska zbirka najveća je zbirka maraka i filatelističkog materijala na svijetu, a izlošci se prikazuju na rotirajućim zaslonima. Muzej će se uskoro proširiti za 9000 četvornih metara izgradnjom nove galerije zahvaljujući dobrim djelom donaciji od 8 milijuna USD koju je muzeju poklonio jedan od svjetski poznatih filatelista William H. Gross. Nova galerije nosit će njegovo ime, a njezino otvaranje očekuje se 2012. godine. Osim novčane donacije, William H. Gross je muzeju posudio tri rijetka filatelistička objekta iz svoje zbirke.

Četverac "Inverted Jenny" - vrijedan 3 milijuna USD i "Z-Grill" - najrjeđa američka marka

Prva rijetkost iz zbirke je četverac legendarne američke marke poznate kao "Inverted Jenny" izdane 1918. godine na kojoj je zrakoplov "Curtiss JN4-H" pogrešno otisnut naopako, zbog čega je ova marka postala jedna od najvrjednijih na svijetu. Od arka koji je sadržavao 100 takvih maraka, pet četveraca je sačuvano, od kojih se četiri nalaze u njegovoj zbirci. Jedan od četveraca je posebno vrijedan i jedinstven jer sadrži lijevu marginu arka (pozicija 41-42/51-52). William H. Gross je jedan od četiri spomenuta četveraca mijenjao za najrjeđu američku marku "Z-Grill" izdanu 1868. godine. Pronađena su samo dva primjerka i na taj način je William H. Gross kompletirao svoju zbirku američkih maraka.

Pismo iz 1860. godine, pronađeno dvije godine nakon napada Indijanaca na jahača "Pony Expressa"

Druga rijetkost iz zbirke je "Pony Express pismo" iz 1860. godine koje spada u jedan od najvrjednijih povijesnih dokumenata Sjedinjenih Američkih Država. Poznato je da je prijenos pošte bilo opasno zanimanje zbog stalnih napada Indijanaca na jahače "Pony Expressa", posebice u Nevadi. Spomenuto pismo poslano je 1860. godine "Pony Expressom" iz San Francisca u New York City. Međutim, Indijanci su zarobili jahača, dok je konj pobjegao s poštanskom torbom. Pismo je pronađeno dvije godine kasnije i konačno dostavljeno primatelju u New York 1862. godine.

Pismo od 2. srpnja 1847. godine, najstariji primjer uporabe poštanske marke u SAD-u

Treća rijetkost je jedini sačuvani primjerak pisma frankiranog s dvije marke od 10 centi na kojima se nalazi lik američkog predsjednika Georga Washingtona. Radi se o jednoj od prve dvije marke izdane od vlade SAD-a. Puštene su u promet 1. srpnja 1847. godine. Zanimljivo je da je pismo poslano iz New York Citya samo dan nakon izdanja marke, odnosno 2. srpnja. Pismo je pronađeno 1972. godine u knjižnici među stranicama jedne knjige poreznog savjetnika za Indianapolis u državi Indiana. To je najranije dosad poznati primjer uporabe marke u SAD-u.

Tekst: Igor Černigoj, "Zadarski filatelist", Foto: Svijetfilatelije.net

Država SHS - prve hrvatske marke

Kada se danas govori o određenju filatelije, može se primjetiti temeljna podjela filatelije na period koji počinje pojavom poštanskog žiga - predfilatelija i drugi koji počinje pojavom poštanske marke - filatelija. Ako prihvatimo načelo da filatelističko doba neke zemlje počinje izdavanjem maraka te zemlje i da su iste u funkciji iskorištavanja poštanskog suvereniteta, onda možemo reći da su marke Države Slovenaca, Hrvata i Srba izdane 1918. godine prve hrvatske marke. Država SHS formalno nastaje odlukom Hrvatskog sabora u Zagrebu 29. listopada 1918. godine kojom je proglašeno odcjepljenje od Austro-Ugarske Monarhije. Državom je upravljalo Predsjedništvo Narodnog vijeća SHS od 6 članova, a formirana je po načelima zemalja, pa tako Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorička i Trst imaju 14 zastupnika, Istra 3, Dalmacija 7, Hrvatska i Slavonija s Rijekom 28, Bosna i Hercegovina 18 i Vojvodina 10 zastupnika u Narodnom vijeću. Veliki dio državnih poslova obavljao se decentrilizirano što je bilo vidljivo i kod pošte kao javne službe. Izdane su posebne marke za Hrvatsku, posebne za Bosnu i Hercegovinu te posebne za Sloveniju. Za izdavanje hrvatskih maraka bila je nadležna poštanska direkcija u Zagrebu. U novoj državi prve marke puštene su u promet 18. studenog 1918. godine. Bile su to mađarske marke s likovnim prikazima žetve i zgrade parlamenta u Budimpešti pretiskane pretiskom "SHS/HRVATSKA" u knjigotisku tamnomodrom bojom. Pretisak je izvršen u Zemaljskoj i Nadbiskupskoj tiskari u Zagrebu.

Prve hrvatske marke "29. listopad 1918." puštene su u promet 29. studenog 1918. godine

Mnogi filatelisti prvim "pravim" hrvatskim markama smatraju prigodni niz maraka u spomen na proglašenje nezavisnosti Hrvatske "29. listopad 1918." koji je pušten u promet 29. studenog 1918. godine. Na markama možete vidjeti alegorijski prikaz oslobođenja u liku roba koji kleči i kida lance. Autorstvo likovnog rješenja pripisuje se dvojici dizajnera: Rudolfu Sabljaku za roba, a Rudolfu Valiću za okvir i tekst. Marke su tiskane tehnikom kamenotiska u Zemaljskoj tiskari u Zagrebu. Naklada je bila samo 15.000 kompletnih nizova, što je navodno odgovaralo količinama jednodnevne potrebe na području Ravnateljstva PB Zagreb (Hrvatska i Slavonija). Marke su u prometu bile tek jedan dan i samo su taj dan vrijedile za plaćanje poštanske pristojbe. To znači da su ispravno poništene marke samo one koje su poništene žigom prvog dana s datumom 29. studeni 1918. godine. Zbog male naklade ovog izdanja postoje brojne krivotvorine.

Tekst: Tihomir Bilandžić, "Croatica 2008. Karlovac", Foto: Svijetfilatelije.net

Najstarija božićna čestitka

Božić je kršćanski blagdan kojim se proslavlja rođenje Isusa Krista. Neposredno pred Božić šaljemo desetke čestitki na adrese dragih ljudih i poslovnih partnera. Najstarija tiskana božićna čestitka, koja je ušla u "masovnu" proizvodnju proizvedena je 1843. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu. Čestitka tiskana u tisuću primjeraka izazvala je i malu "buku" oko činjenice da se na njoj vidi dijete kako pije vino iz čaše. Slikar John Calcott Horsley (1808.-1882.) izradio je ovu čestitku za svog prijatelja Henry Colea. On je želio karticu koja bi bila spremna za slanje jer nije imao vremena za pisanje desetaka čestitki rodbini i poznanicima. Kartica potječe iz vremena kada tiskanje u boji još nije bilo razvijeno te je ručno bojana. Podijeljena je na tri dijela. U centralnom dijelu vidimo obitelj koja pije vino i slavi, a sa strane vidimo prizore milostinje - davanja hrane i odjeće siromašnima.

Najstarija božićna čestitka

Tekst na čestitci je "A Merry Christmas and a Happy New Year to You" ili na hrvatskom jeziku "Čestit Božić i sretna Nova godina". Henry Cole, inače pisac božićnih knjiga, dao je tiskati (probni otisak) čestitke za svoje potrebe te je višak prodao. Ovisno o izvoru danas je sačuvano između 10 - 20 čestitki koje se uglavnom nalaze u privatnim zbirkama. Komercijalno tiskanje i prodavanje čestitki krenulo je tek 1860. godine kada je nova tehnika tiskanja u boji snizila troškove. Od tada se slanje tiskanih čestitki proširilo Ujedinjenim Kraljevstvom, a zatim i ostatkom svijeta.

Tekst: Miljenko Hajdarović, prof., povijest.net, Foto: Svijetfilatelije.net

Umjetnički paviljon i filatelija

Povijest Umjetničkoga paviljona na neki je način i povijest ovostoljetne likovne umjetnosti u Hrvatskoj. To je najstariji izložbeni prostor na slavenskom jugu i jedini objekt koji je namjenski sagrađen za održavanje velikih, reprezentativnih izložbi. Kroz svoje postojanje u izložbenom prostoru Paviljona održavale su se gotovo sve markantnije izložbe koje su svojim značenjem prelazile okvire grada Zagreba. Potreba da grad Zagreb dobije izložbeni prostor u kojem se mogu održavati velike izložbe umjetničkoga i kulturnog značaja osjetila se krajem 19. stoljeća. Zamisao i inicijativu za izgradnju Umjetničkoga paviljona dao je 1895. godine slikar Vlaho Bukovac, najmarkantnija ličnost likovnoga i kulturnog života Zagreba i Hrvatske. Mogućnost ostvarenja izgradnje Umjetničkog paviljona ukazala se pripremama za Milenijsku izložbu u Budimpešti, čije se svečano otvaranje planiralo za 2. svibnja 1896. godine. Mađarska slavi "svečanost milenija" - tisućgodišnjicu svog državotvornog života, a Hrvatska i Slavonija politički i pravno povezane s Mađarskom, morale su u toj izložbi uzeti aktivno učešće sagradivši vlastiti montažni paviljon čiji će se željezni kostur poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Paviljon umjetnosti u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius, a prema nacrtima mađarskih arhitekata - Floris Korba i Kalman Giergla. Nakon završetka izložbe, željezni skelet prenosi se u Zagreb i raspisuje natječaj za podizanje zagrebačkog Umjetničkoga paviljona. Radovi su povjereni bečkim arhitektima Hellmeru i Fellneru (poznatim projektantima kazališnih zgrada), a gradnju su izveli zagrebački graditelji Honigsberg i Deutsch, pod nadzorom gradskog inženjera Milana Lenucija. Nakon dvije godine zgrada Umjetničkoga paviljona svečano je otvorena 15. prosinca 1898. godine reprezentativnom izložbom Hrvatski salon.

Umjetnički paviljon u Zagrebu

Umjetnički paviljon postao je jedan od najljepših zagrebačkih donjogradskih ambijenata. Smišljeno je planiran i hortikulturno zaokružen u "zelenoj potkovi". Kroz svoju povijest Umjetnički paviljon je bio središnjim mjestom i raskrsnicom velikih likovnih događanja u hrvatskoj umjetnosti, ali i filatelije. Naime, nakon Prve hrvatske filatelističke izložbe 1907. godine u Umjetničkom paviljonu održane su mnoge filatelističke izložbe tako da slobodno možemo reći da tradicija hrvatskih filatelističkih izložbi stvarana je upravo ovdje. U povijesti zagrebačkih i hrvatskih filatelističkih izložbi za Umjetnički paviljon vezane su najznačajnije hrvatske filatelističke izložbe, a to su jubilarne izložbe Hrvatskog filatelističkog društva Zagreb 1931. godine, zatim one 1935., 1957, 1967. i 1996. godine. Podjednako tako to su i nacionalne izložbe Hrvatskog filatelističkog saveza iz 1941. i 1943. godine, zatim 1950. godine te konačno 1993. i 2000. godine što dokazuje da je filatelija sastavni dio hrvatske kulture. Svi ovi događaji obilježeni su filatelistički sa 12 prigodnih poštanskih žigova u kojima je motiv Umjetničkog paviljona te s dva redovna žiga za vrijeme izložbe. Tome treba pridodati i 9 dopisnica sa slikom Umjetničkog paviljona izdanih 1936.- 1938. godine te između 1953. i 1956. godine. Tu treba pribrojiti dvije poštanske marke - prvu izdanu 1965. godine i drugu 1993. godine kao i jedan esej pripremljen za neizdanu marku 1941. godine.

Tekst: Nepoznati autor, "Croatica 1907.-2007.", Foto: Svijetfilatelije.net

Filatelija u službi kovanog novca

U doba kriza i ratova često je nedostajalo kovanog novca malih vrijednosti. Kovine koje su bile dragocjene bile su prvenstveno namijenjene za ratne potrebe, a papirni novac je uz to obezvrjeđivan inflacijom. Radi toga se vrlo često pribjegavalo emitiranju zamjenskog sredstva plaćanja, koji se prema načinu izdavanja nazivao raznim imenima: novac iz nužde, Notgeld, bonovi, doznake, točkice, žetoni i na još mnogo drugih načina. Emitirale su ga gotovo sve države, vlasti, uprave ili neke druge ustanove organa vlasti u pojedinim područjima. Najčešće se tiskao papirnati novac s lokalnim obilježjima, pretiskivale ili žigosale postojeće novčanice koje više nisu bile u optjecaju, ali izrađivali i drugi novcu slični objekti koji su u to vrijeme preuzimali funkciju novca na nekom području u nekom, obično kratkom, razdoblju. Obzirom na to da su poštanske marke vrijednosnice, kao i sve druge, ali s prvobitno određenom funkcijom plaćanja poštanskih usluga, a imale su i točno označenu vrijednost u nekoj valuti, logično je bilo koristiti ih za plaćanja u nedostatku odgovarajućeg novca. Zbog toga su mnoge zemlje tijekom 19. i 20. stoljeća priznavale marke kao službeno sredstvo plaćanja umjesto sitnog novca. Prvi slučaj korištenja maraka kao sitnog novca je bio nedugo nakon izdanja prve marke u Sjevernoj Americi.

Američke marke kao zamjenski novac

Tijekom 1862. godine vodi se Građanski rat. Papirni novac gubio je na vrijednosti jer nije imao pokriće u zalihama zlata i srebra. Kovani novac je vrijedio više od iste vrijednosti papirnatog novca te ga je iz špekulantskih razloga ponestalo. Procjenjuje se da je do sredine 1862. godine kovani novac vrijedio 20% više od papirnatog novca. U doba kada su novine, npr. koštale 1 cent, a prosječna plaća bila oko pedeset dolara, najmanja novčanica je bila ona od 5 USD, a za plaćnje manjih iznosa nije bilo dovoljno kovanog novca u optjecaju. Američki Kongres je 17. srpnja 1862. godine nastojao riješiti taj problem donijevši zakon po kojemu se za plaćanje iznosa manjih od 5 USD mogu koristiti marke. To se tumači kao službena objava maraka kao sredstva plaćanja. Međutim, marka je vrlo nepraktična za takvu uporabu; lako se oštećuje, a svojom stražnjom stranom, na kojoj je nanesen ljepljivi sloj, lijepi se za prste i novčanike. Zbog toga je John Gault  12. rujna 1862. godine patentirao prvu kapsulu za marke.

Prve američke kapsulirane marke

Marke je zaštitio stavljajući ih u okrugle kapsule od mjedenog lima. Dobra strana kapsula je bila uz osnovnu i ta da se na stražnju stranu mogla otisnuti promidžbena poruka. Spretni izumitelj je odmah vidio u svemu dobar način zarade.  Kapsule s najtraženijim markama od 5 i 10 centa prodavao je po nominalnoj cijeni uvećanoj za 20%. Dodatno je zaradio na svakoj kapsuli utisnuvši na poleđini svake od njih promidžbenu poruku. Cijena za poruku je bila 2 centa po kapsuli. Prvi primjerci su bili posrebreni kako bi bili što sličniji kovanicama. Ubrzo se od toga odustalo zbog visoke cijene izrade. Osim maraka od 5 i 10 centa, drugi izrađivači su upotrebljavali i marke ostalih dostupnih vrijednosti. Povećana uporaba maraka kao sitnog novca zabilježena je u Europi prvi put nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Tada se zaštita maraka usavršava, a najviše su se izrađivale i koristile u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Austriji i Italiji. U Francuskoj je metalna zaštita patentirana 28. ožujka 1920. godine. Nakon toga, odmah se krenulo u masovnu proizvodnju kapsula. Ponovno je do izražaja došla odlična prilika za oglašavanje na tom mediju, a rastao je i interes kolekcionara za ovom novom vrstom zamjenskog novca.

Primjer francuskih i danskih kapsuliranih maraka

Zaštitu maraka može se podijeliti u dvije osnovne grupe. Prvu grupu čine marke umetnute u metalne kapsule načinjene od bakra, mesinga, aluminija ili željeza. Drugu grupu čine marke zalijepljene ili umetnute u papir ili karton koji je na pozadini obično imao otisnutu poruku. Kapsule su bile izrađivane iz raznih materijala, najčešće metala, a u novije doba iz plastike. Prema uobičajenome, njihova podjela je po materijalu, a u slijedećem koraku po državama.

Uporaba maraka kao novca na području Republike Hrvatske

Hrvatske marke nisu korištene kao privremeno sredstvo plaćanja. Ipak, na današnjem teritoriju Republike Hrvatske zabilježena je uporaba maraka dvaju stranih poštanskih uprava. Prvi slučaj je uporaba srpskih maraka u Osijeku 1919. godine. Marka od 15 para, s likom kralja Petra iz 1911. godine je s prednje stane pretiskana novim vrijednostima u filirima i nalijepljena na papir.

Primjer srpskih maraka u funkciji novca u Osijeku

Na papiru je tekst: "Za (vrijednost) filira daje i prima Frankova tiskara Osijek I. Kolodvorska ulica 28". Ukupno su napravljene četiri vrijednosti: 10, 20, 40 i 50 filira. Drugi slučaj je uporaba talijanskih maraka u Rijeci (tal. Fiume) dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Talijanske marke u funkciji novca u Rijeci

U doba riječke neovisnosti, 30. rujna 1920. godine, Garbiele D'Annunzio donosi naredbu da se u nedostatku sitnoga novca mogu kao sredstvo plaćanja koristiti riječke i talijanske marke. U to vrijeme je Rijeka imala vlastite marke koje su zbog male naklade i interesa kolekcionara iz svijeta bile tražene. Vrijednost im je odmah po izdavanju bila veća od nominalne te su kao sitan novac poslužile jedino talijanske marke.

Tekst: Ivan Martinaš, dipl. ing. građ., 6. međ. numizmatički kongres u Zadru, Foto: Svijetfilatelije.net